Jelena je krenula po lampu u zajednički šator, ali joj je muž Luka rekao da je kod Marine. Nije je pitao, nije provjerio. Samo je znao. Deset minuta ranije Marina je bez gledanja pružila Luki njegovu rezervnu majicu, izvučenu iz dna torbe. Oboje su se ponašali kao da im je takva blizina obična, dok je za Jelenu postajala vidljiva tek sada, pored jezera na koje su došli s prijateljima.

Kampovanje je trajalo tri dana. Jelena je posljednjih mjeseci radila vikendima, pa je Luka na ranije izlete odlazio sam s grupom. Nije smatrala da zajednički život zahtijeva zajednički svaki korak. Sada ju je zbunjivalo što se u poznatom društvu osjeća kao gost kojem niko ne želi objasniti stari vic. Kada je Marina spomenula jelo koje Luka voli ujutro, on ju je pogledao dovoljno brzo da Jelena prestane miješati čaj.

Zamolila ga je da prošetaju do praznog dijela obale. Rekla je šta je primijetila i upitala postoji li odnos o kojem ona ne zna. Luka je prvo tvrdio da je ljubomorna bez razloga. Jelena je sjela na oboreno deblo i rekla da neće nastaviti razgovor ako je njegov jedini odgovor procjena njenog karaktera. Voda je udarala u kamenje dok je čekala. Naposljetku je priznao da su se on i Marina počeli viđati početkom ljeta.

Nije vikala preko kampa. Rekla je da želi otići i pozvala prijateljicu koja je imala automobil. Luka je tražio da ostanu do jutra kako ne bi svima pokvarili izlet. Jelena ga je upitala zašto je tu brigu prvi put dobio tek sada. Dok je pakovala stvari, Marina je došla pomoći. Jelena joj je rekla da ne želi pomoć ni objašnjenje te večeri. Marina se povukla, a ostali su ostavili dovoljno prostora da zatvori torbu bez publike.

Kod kuće nije pokušavala vratiti brak takmičenjem s kampovanjima. Luka se preselio privremeno bratu, pa su razgovarali o tome žele li nastaviti zajedno. On je brzo tražio plan oprosta, kao da je dovoljno biti marljiv. Jelena nije znala odgovor. Nakon dva mjeseca odlučila je završiti odnos. Prijateljima je rekla samo ono što je željela da znaju, bez obaveze da dokazuje svaku pojedinost.

Sljedećeg ljeta otišla je na jezero sa sestrama. Nije izabrala drugo mjesto da bi sačuvala uspomenu koju više ne želi. Sama je podigla šator, pogrešno okrenula ulaz prema vjetru i uz smijeh ga premjestila. Uveče je lampa nestala pod pokrivačem. Niko nije znao gdje je. Tražile su je zajedno i na kraju večerale uz svjetlo telefona, bez osjećaja da nečije neznanje nešto skriva.