Ilma je znala da Damir skuplja modele vozova. Nije znala da željeznička pruga prelazi preko stola za ručavanje, prolazi između dvije fotelje i završava na stanici iznad ladice u koju joj je ponudio da stavi stvari. Imala je četrdeset sedam godina i dovoljno vlastitih neobičnih navika da ne želi ismijavati tuđe. Ipak, kada je prve subote pokušala doručkovati na uglu stola, morala je pomjeriti tanjir svaki put kada bi kroz plastični pejzaž prošla lokomotiva s tri vagona.
Damir je o svom hobiju govorio s radošću koju je Ilma voljela kod njega. Poslije razvoda počeo je praviti makete i izgradio cijeli mali grad u kojem se zna kada voz dolazi. Njegovi prijatelji zvali su ga velikim djetetom. Ilma to nije htjela ponoviti. Umjesto toga pitala je gdje bi mogao stajati njen laptop ako ponekad dođe raditi kod njega. Pokazao je policu, pa tek tada primijetio da na njoj nema prostora ni za šolju, a kamoli za nečiji radni dan.
Uvečer je predložio da provedu više vremena kod nje. To je izgledalo jednostavno, ali Ilma nije željela postati jedina osoba koja svoj dom prilagođava njihovoj vezi. Rekla mu je da joj se vozovi sviđaju, a da ipak želi stolicu s koje ne mora ustati kad on otvara tunel. Damir je zašutio. Očekivao je zahtjev da sve skloni, pa se unaprijed pripremao braniti. Nije znao šta da radi s pitanjem koje ne napada njegov hobi, nego samo traži mjesto za drugu osobu.
Sljedeće sedmice pozvao ju je da pomogne odabrati manji raspored. Ilma nije htjela voditi rekonstrukciju grada. Sjedila je na podu, dodavala kutije i slušala priče o stanicama koje je napravio prema sjećanju na putovanja. Jedan dio pruge mogao se preklopiti, drugi premjestiti u radnu sobu. Nije sve stalo. Damir je neke modele spremio, iznenađen što mu manje izloženih stvari omogućava da ostale zaista vidi. Ilma je donijela lampu koja joj treba za čitanje, prvu stvar u stanu koju nije trebalo zaobići da voz prođe.
Za mjesec dana pozvali su prijatelje na večeru. Na stolu su stajali tanjiri, a željeznica je mirovala uz zid. Jedan gost se našalio da je Damir napokon pripitomljen. Ilma je otvorila usta, ali Damir ga je preduhitrio. Rekao je da je samo proširio stanicu. Kasnije, kada su ostali sami, pustio je mali voz dok je ona čitala pod svojom lampom. Podigla je pogled kad je zazviždao. Nije trebala skloniti knjigu, tanjir ni sebe. Samo mu je mahnula i nastavila do kraja stranice.