Nela je kupila tri iste šoljice, uvjerena da će time ukloniti barem jednu malu nespretnost. S Adamom je živjela šest godina, a sa Sašom se viđala gotovo godinu. Svi su znali za obje veze. Nije bilo tajnih poruka ni izmišljenih službenih putovanja, ali otvorenost nije značila da svaki razgovor već znaju voditi. Nedjeljni doručak njih troje bio je njen prijedlog, pažljivo pripremljen i mnogo teži nego što je zamišljala.
Adam je pravio jaja na način koji je Nela poznavala napamet. Saša je donio pecivo iz kraja u kojem živi. Za stolom su svi bili pristojni. Adam i Saša nisu bili zaljubljeni jedan u drugog, samo u istu ženu, i Nela je sve više osjećala da od njih traži druženje koje njima nije prirodno.
Kad je Saša predložio šetnju, Adam je rekao da nedjeljom obično gledaju film. Nela je osjetila zamku u riječi obično. Ponudila je da prvo prošetaju, pa gledaju film, pa sljedeće sedmice obrnu raspored. Saša je spustio šoljicu. Rekao je da ne želi dodatak njihovoj nedjelji, nego vrijeme koje ponekad pripada samo njemu i njoj. Adam je izgledao povrijeđeno, iako ni sam nije želio zajedničku šetnju.
Nela je poželjela podsjetiti obojicu da su sve dogovorili. Ipak, dogovor nije sadržavao miris njihovog stana, stare šale i mjesto za ključeve koje Saša nema. Saša nije tražio da se useli. Želio je da se njegovi planovi ne prilagođavaju uvijek već postojećem životu. Adam je priznao da se osjeća sigurnije kad su svi zajedno, jer tada ne mora zamišljati šta propušta.
Doručak nije završio zagrljajem troje zadovoljnih ljudi. Saša je otišao kući, Adam oprati suđe, a Nela sjela na pod kraj balkona. Kasnije je razgovarala sa svakim posebno. Pitala je šta žele, bez obećanja da može ispuniti sve. Prvi put nije pokušavala biti osoba koja pravilno raspoređuje sreću.
Neke nedjelje poslije provodila je sa Sašom, neke s Adamom, a jednu je provela sama. Nije brojala sate kao da će jednak zbir ukloniti ljubomoru. Kad bi neko bio tužan, razgovarali su, ponekad naporno i bez brzog rješenja. Tri nove šoljice ostale su na polici, ali nisu više označavale obavezu da sjede za istim stolom.
Jednog jutra Saša joj je dao ključ svog stana. Nije ga pokazala Adamu kao dokaz napretka niti ga skrivala kao krivicu. Stavila ga je na vlastiti privjesak. Adam joj je te večeri ispričao kako je nedjelju proveo s prijateljem kojeg dugo nije vidio. Slušala je, zahvalna što njegov dobar dan nije morao nastati iz njenog savršenog plana.