Dženita je upisala večernji kurs jer je željela promijeniti posao. Imala je trideset osam godina i prvi put nakon škole kupila svesku za sebe. Njen muž Mirza rekao je prijateljima da je ponosan. Čak ju je prve večeri odvezao do učionice i mahnuo kroz prozor automobila. Dogovorili su da će utorkom i četvrtkom on pripremati večeru i obilaziti njenu majku, koja je živjela u susjednoj zgradi i voljela kratko društvo.
Poslije nekoliko sedmica majka je počela govoriti da se Mirza premorio. Dženita je pitala od čega, a ona odgovorila da sve u kući pada na njega dok kćerka ganja svoje nove ideje. Isti ton čula je od brata. Niko je nije otvoreno tražio da odustane. Samo su uporno pitali mora li baš sada, vrijedi li, je li svjesna koliko joj muž pomaže. Kući je dolazila s osjećajem krivice prije nego što bi otvorila knjigu.
Mirza je tvrdio da oni samo brinu. Rekao je da se on ne žali i da ne treba svaku rečenicu shvatati lično. Dženita mu je vjerovala dok jednog četvrtka čas nije završio ranije. Kod majke je zatekla njega kako jede večeru koju mu je ona pripremila. Govorio je da Dženite gotovo nikad nema, da je njemu sve teže i da neće biti dobro ako uskoro ne shvati šta je važnije.
Stajala je na vratima s fasciklom pod rukom. Majka je ustala da izvadi još jedan tanjir, ali Dženita je zamolila da sjedne. Pitala je Mirzu kada joj je rekao da dogovor ne funkcioniše. Nije imao odgovor. Počeo je govoriti kako nije želio da je sputava. Ona je pogledala majku i prvi put objasnila tačan raspored: dvije večeri sedmično, nekoliko obroka, pola sata posjete, ništa od onoga što je čula kao napušten život.
Kod kuće je Mirza priznao da nije volio nove obaveze i nadao se da će porodica uticati na nju. Bilo mu je lakše ostati velikodušan muž koji podržava nego direktno reći da mu smeta promjena. Dženita nije odustala od kursa. Prestala je i popravljati večeru koju bi on pripremio drugačije od nje. Njegove obaveze nisu trebale biti privremena predstava dok se sve ponovo ne vrati na njena leđa.
Majka ju je sljedećeg utorka nazvala prije časa da joj poželi sreću. Mirza je kasnije donio tanjir tjestenine bez objašnjenja koliko se namučio. Dženita ga je pojela dok je ponavljala bilješke. Nisu još bili dobro, ali je barem nestao hor glasova koji je govorio umjesto njega. Kad je dobila prvi dobar rezultat, pokazala mu ga je tek nakon što ga je sama dovoljno dugo držala u rukama.