Autobus je u pola jedanaest prevozio šest radnika, jednu kuharicu i muškarca sa žutom bilježnicom. Vozačica Sabina znala je gdje svako izlazi. Samo je putnik s bilježnicom mijenjao stajališta, ponekad ostajući do okretišta. Imao je sijedu bradu i uredno zakopčan kaput. Kartu je uvijek kupovao do posljednje stanice, kao da ne želi dugovati ni slučajnu minutu vožnje.
Jedne kišne večeri ostavio je bilježnicu na sjedištu. Sabina je otvorila prvu stranicu tražeći broj telefona i vidjela njemačke riječi, uz izgovor zapisan našim slovima. Ispod je pisalo: "Nemoj odustati samo zato što se čuje naglasak." Broj je pronašla na koricama. Muškarac se vratio do garaže, zadihan i zahvalan, i predstavio se kao Adnan.
Spremao se posjetiti kćerku u Austriji. Njegova supruga, koja je umrla prije četiri godine, nekada je govorila umjesto njega na putovanjima. Sada ga je bilo stid priznati da se boji aerodroma. Vozio se autobusom da bi vježbao slušanje lekcija, jer ga je u stanu svaki zvuk podsjećao da je sam. Sabina mu je rekla da većina putnika nešto vježba, samo ne koriste bilježnice.
Sljedećih sedmica ostajao je naprijed kada bi ostali izašli. Ona je ispitivala riječi dok su čekali vrijeme polaska s okretišta. Njen njemački bio je slabiji od njegovog, ali je znala postaviti pitanje na koje nije mogao odgovoriti napamet. Tako je saznala da voli kuhati, da mrzi hotelske jastuke i da pedeset sedam godina nije dovoljno za prestanak stida.
Kad ju je pozvao na kafu, Sabina je odbila. Objasnila je da je prije deset godina bila žena kojoj se prijatelj javljao samo kada bi ga savladala tuga. Nije željela ponovo sjediti na rezervnom mjestu. Adnan je zašutio, zatim rekao da ne može dokazati kako mu nedostaje baš ona dok je viđa svake večeri. Put je bio zakazan za naredni ponedjeljak.
Iz Austrije joj je poslao fotografiju pogrešno kupljenog peciva. Druga poruka govorila je o unuku, treća o vremenu. Četvrtu je napisao bez slike: nedostajao mu je njen način da kratko podigne obrvu prije teškog pitanja. Sabina je odgovorila tek nakon smjene. Poslala mu je raspored slobodnih dana, uz napomenu da kafu obično pije ujutro, kada više nikoga ne vozi.
Po povratku je čekao na trećoj stanici poslije mosta. Sabina je stigla pješice, bez uniforme, i umalo prošla pored njega. Na stolu kafića držao je žutu bilježnicu. Pokazao joj je novu stranicu, dvije adrese restorana i nekoliko praznih redova. Nije unaprijed planirao cijeli dan. Sabina je naručila jaku kafu, uzela njegovu olovku i napisala adresu mjesta gdje prave najbolje uštipke.