U autobusu koji je kretao dvadeset minuta poslije ponoći uvijek je bilo mjesta, ali Hana je sjedila kraj srednjih vrata. Tu je lakše ostajala budna. Radila je na prijemu laboratorijskih uzoraka i nakon smjene osjećala da joj se grad pomjera sporije od očiju. Čovjek koji je ulazio dvije stanice kasnije nosio je bijele kuhinjske cipele u providnoj kesi. Nikada nije sjedao pored nje dok jedne večeri na ostalim sjedištima nije ostala kišnica kroz otvoren krovni prozor.
"Ne hrčem", rekao je prije nego što je sjeo. "Samo ponekad padnem glavom."
Hana se nasmijala. Zvao se Armin, kuhao je u hotelu i tvrdio da poslije deset navečer više ne može pogledati krompir. Ona je priznala da kod kuće jede upravo krompir jer ga može podgrijati bez razmišljanja. Razgovarali su do njene stanice. Sutradan je ponovo sjeo pored nje, ovaj put pitajući želi li razgovor. Bilo je dana kada nije željela. Tada bi gledali kroz prozor bez pokušaja da tišinu pretvore u uvredu.
Tokom zime saznali su jedno o drugom više nego što se obično kaže na prvom sastanku. Hana je brinula o mlađoj sestri koja se teško osamostaljivala. Armin je učio živjeti s odraslim sinom koji se privremeno vratio kući. Oboje su trebali mir, a ipak su se radovali istom kratkom razgovoru. Jedne večeri Hana je propustila svoju stanicu. Nije mu rekla da se zamislila. Rekla je da joj se nije izlazilo.
U martu je Armin dobio dnevnu smjenu. Vijest je donio s osmijehom koji je polako nestajao dok je gledao njeno lice. Hana mu je čestitala i rekla da će konačno spavati normalno. Nije dodala da će joj nedostajati. On nije zatražio broj jer je pomislio da joj je njihovo poznanstvo odgovaralo samo dok ništa nije tražilo. Na posljednjoj zajedničkoj vožnji sjedili su previše pristojno, kao putnici koji su se tek upoznali.
Pred njenom stanicom Hana je ustala, zatim ponovo sjela. "Možemo li se vidjeti kad nijedno ne ide s posla?" upitala je. Armin je izvadio telefon toliko brzo da mu je kesa s cipelama pala pod sjedište. Dogovorili su nedjeljni doručak. Hana je izabrala mjesto blizu parka, bez računanja koliko stanica imaju za razgovor. On je obećao doći u obući koju neće morati nositi odvojeno.
U nedjelju su oboje stigli prerano. Na dnevnom svjetlu činili su se drugačiji, mlađi i nesigurniji. Armin je naručio krompir uz jaja, pa se Hana počela smijati prije nego što je uspio objasniti. Poslije doručka hodali su dok se park nije napunio ljudima. Kad joj je ponudio ruku, uzela ju je bez gledanja na sat. Autobus je prošao ulicom iza njih, prazan i sasvim nepotreban.