Ispod njenog portreta pisalo je: "Posljednja noć bez krova." Zlata je približila lice malom natpisu, uvjerena da loše vidi. Na fotografiji je sjedila na autobuskoj stanici s velikom torbom, umorna nakon noćne smjene. Imala je stan, posao i sestru kod koje je toga dana putovala. Fotograf Aleksa zamolio ju je da je snimi za izložbu o čekanju. Pristala je jer je upravo čekala autobus i naslov joj je zvučao tačno.

Sada je oko portreta stajalo nekoliko posjetilaca s čašama u rukama. Jedna žena rekla je kako se na licu vidi cijeli život odbačenosti. Zlata je pogledala vlastiti umor, koji je odjednom dobio biografiju bez njenog znanja. Aleksa ju je primijetio i prišao sa širokim osmijehom. Očekivao je zahvalnost što joj je lice zauzelo najveći zid. Zlata ga je upitala čija je priča ispod fotografije.

Rekao je da naslov treba shvatiti simbolično. Izložba je imala dobrotvorni dio i želio je potaknuti saosjećanje. Zlata je odgovorila da saosjećanje ne zahtijeva da ona postane beskućnica u tuđem tekstu. Aleksa je pokušao razgovor premjestiti u ugao, ali nekoliko posjetilaca već je slušalo. Nije povisila glas. Rekla je da želi da se natpis ukloni odmah, a fotografija povuče dok se ponovo ne dogovore o njenoj upotrebi.

Vlasnica galerije došla je između njih, isprva zabrinuta zbog otvaranja koje se pretvaralo u sukob. Zlata joj je ponovila šta je odobrila. Nije tražila da ona ili publika potvrde koliko je njen život ugledan. Samo nije željela izmišljenu priču. Vlasnica je skinula natpis i prekrila fotografiju, potom pred gostima objasnila da saglasnost za portret nije bila saglasnost za objavljeni opis. Dobrotvorni dio večeri nastavili su uz jasne informacije o stvarnom primaocu pomoći.

Aleksa je narednog dana došao da se izvini. Govorio je da je htio pokazati nešto veće od pojedinačnog života. Zlata mu je rekla da je njen život upravo pojedinačan i da nema pravo koristiti ga kao prazno mjesto za svoju poruku. Vratio joj je dogovorenu kopiju portreta i potvrdio da ga neće dalje objavljivati. Nije mu obećala buduću saradnju. Nije bila dužna njegovoj grešci dati ljepši završetak.

Fotografiju je odnijela sestri. Zajedno su je posmatrale na kuhinjskom stolu. Sestra je primijetila da torba izgleda preteška, pa je Zlata objasnila da je u njoj nosila domaće paprike i rezervnu obuću. Obje su se nasmijale. Na poleđini je običnom olovkom napisala datum i dvije riječi: "Čekam autobus." Potom je sliku stavila u album među druge dane koji nisu tražili da predstavljaju cijeli svijet.