Maja mi je pustila ruku čim smo izašle iz tramvaja. Na stanici je stajala žena iz njene kancelarije. Nije nas još vidjela, ali Maja se već odmakla dovoljno da između nas stane obična priča o prijateljstvu. Pozdravile su se, razmijenile nekoliko rečenica, a ja sam gledala reklamni pano kao da me veoma zanima. Kad smo nastavile hodati, Maja je ponovo posegnula za mojom rukom. Ovaj put je nisam odmah pružila.
Bile smo zajedno osam mjeseci. Moji prijatelji su znali, nekoliko njenih također. Nismo imale dogovor da svi moraju znati sve. Ipak, u trenucima poput tog osjećala sam se kao predmet koji se brzo sklanja kad dođu gosti. Maja je mislila da je dovoljno što mi privatno govori koliko joj značim. Ja sam mislila da bi ljubav sama trebala učiniti strah manjim. Nijedna pretpostavka nije nam pomagala na stanici.
Kod kuće smo se prvo posvađale. Rekla sam da se stidi mene. Ona je odgovorila da se boji pitanja na poslu i razgovora s porodicom koji još ne zna voditi. Nisam mogla odlučiti umjesto nje kada će govoriti o sebi. Ona nije mogla odlučiti koliko ću se ja puta povući bez posljedica. To smo uspjele izgovoriti tek nakon duge šutnje, dok je čaj koji je skuhala postao gotovo hladan.
Nismo napravile rok za hrabrost. Razgovarale smo o konkretnim situacijama. Nisam željela da me predstavlja kao daleku poznanicu ili izmišlja razlog našeg zajedničkog dolaska. Maja je rekla da može prestati lagati, iako još ne može obećati svaki javni dodir. Morala sam odlučiti je li to za mene dovoljno sada. Nisam odgovorila odmah. Izašla sam u šetnju, vratila se i rekla da želim pokušati, ali ne zauvijek čekati bez razgovora.
Nekoliko sedmica kasnije ponovo smo srele istu kolegicu. Pitala je jesmo li opet slučajno u istom kraju. Maja je rekla da živimo blizu i često provodimo vrijeme zajedno. Zatim je zastala i dodala da smo partnerice. Kolegica je kratko klimnula i nastavila pričati o tramvaju koji kasni. Maja mi nije pogledom tražila nagradu. Vidjela sam da joj se ruka trese dok je spremala kartu u torbu.
Kasnije sam je zagrlila na praznom dijelu stanice. Nismo od tog trenutka postale jednako spremne za sve. Bilo je još povlačenja, razgovora i dana kada nam je trebala privatnost. Ali više nisam morala pogađati šta njena šutnja znači, niti je ona morala dokazivati ljubav jednim velikim činom. Kad bi mi pružila ruku, sada je prvo gledala mene, pa tek onda ko stoji oko nas.