Moj pas je volio gotovo svakoga, pa sam Harunu obećala da će prvi zajednički izlazak biti jednostavan. On je isto rekao za svoju kuju. Na ulazu u park životinje su počele lajati jedna na drugu toliko glasno da smo oboje završili na različitim stranama staze, izvinjavajući se prolaznicima. Harun je pokušavao osmijehom umanjiti događaj. Ja sam držala povodac i pitala se zašto mi ponašanje psa izgleda kao procjena čovjeka s kojim se želim viđati.
Upoznali smo se bez pasa, na večeri kod prijatelja. Satima smo razgovarali, a zajednička ljubav prema životinjama djelovala je kao dodatna sreća. Zamišljala sam duge šetnje udvoje, dva povoca i malo domaćinstvo koje se samo slaže. Poslije prvog susreta Harun je predložio da sljedeći put izađemo sami. Pomislila sam da odustaje od važnog dijela mog života, iako je samo želio popiti kafu bez nadglasavanja.
Pokušali smo još nekoliko kratkih izlazaka na razmaku, bez forsiranja blizine. Ponekad bi bilo mirnije, ponekad bismo se vratili ranije. Nisam od toga pravila savjet o životinjama niti očekivala čudo. Ipak, u glavi sam tvrdoglavo sabirala njihove reakcije kao znakove da naša veza ne može napredovati. Harun je primijetio koliko se razočaram poslije svake neuspjele šetnje i pitao bira li mog psa za prijatelja ili mene za partnericu.
Pitanje me zaboljelo jer je pogodilo moju skriveno jednostavnu sliku ljubavi. Htjela sam da se sve uklopi bez ostatka: ljudi, životinje, rasporedi, stanovi. Harun je volio svog psa i nije ga namjeravao ukloniti iz života da bi meni dokazao privrženost. Nisam ni ja željela ukloniti svoga. Mogli smo potražiti odgovarajuću pomoć za njihove susrete, ali nismo morali svaku večer pretvoriti u ispit o tome hoćemo li jednog dana živjeti zajedno.
Počeli smo se viđati nakon odvojenih šetnji. Na početku sam osjećala da je to nepotrebno komplikovano. Onda sam otkrila zadovoljstvo sastanka na kojem ne gledam stalno šta radi životinja pored mojih nogu. Harun je znao slušati, ponekad kuhao previše ljuto i volio filmove kojima nisam razumjela kraj. Nijedna od tih osobina nije se mogla procijeniti prema lajanju u parku. Upoznavala sam ga polako, bez pseće komisije za odobravanje.
Još živimo odvojeno. Naši psi se i dalje ne raduju svaki put kad se vide, i to više ne prepričavamo kao ljubavnu tragediju. Jednog popodneva Harun me čekao pred kinom, bez povoca i sa kokicama. Poslala sam mu fotografiju psa koji spava na svom jastuku. Odgovorio je da njegova spava isto. Ušli smo u salu, četvero sasvim različitih bića zadovoljnih vlastitim rasporedom za tu večer.