Harun je zamrzivač napunio sladoledom jer je očekivao unuke na raspustu. Kćerka je promijenila datum dolaska, a nestanak struje nije pratio novi porodični raspored. Poslije nekoliko sati uzeo je kutije, plastične kašike i počeo zvoniti komšijama. Imao je šezdeset dvije godine i prvi put organizovao okupljanje bez pitanja koliko ljudi može stati za njegov sto.

Jeli su u dvorištu, sjedeći na niskom zidu. Neko je donio krekere, neko termos s hladnom kafom. Mila s posljednjeg sprata pojavila se u papučama i rekla da je ovo vjerovatno najneobičniji kućni savjet kojem je prisustvovala. Harun ju je godinama poznavao samo po crvenom biciklu i načinu na koji pridržava vrata drugima, a sama nikada ne traži pomoć s kesama.

Kada su ostali počeli odlaziti, njih dvoje ostali su s posljednjom kutijom. Mila je priznala da joj se ne žuri u stan. Tog dana otišla je u penziju, bez velike proslave, i iznenadila se koliko joj je teško zamisliti sutrašnje jutro. Harun je rekao da je njegov prvi dan penzije počeo ljutnjom na budilnik koji više nije imao pravo da zvoni. Poslije ga je mjesecima navijao bez potrebe.

Razgovarali su do povratka svjetla. Prozori su se odjednom upalili, frižideri zabrujali, a njihovo malo okupljanje ostalo bez opravdanja. Harun je počeo skupljati kašike. Mila je pitala želi li sutra prošetati do pijace. On je rekao da obično ide četvrtkom. Ona ga je pogledala i nasmijala se: nije ga pitala za raspored povrća. Trebalo mu je nekoliko sekundi da shvati kako mu je upravo ponudila nastavak večeri.

Na pijaci su kupili previše breskvi i otkrili da različito pregovaraju. Mila je lako odustajala od stvari, Harun je svakog prodavača poznavao dovoljno da mora nešto uzeti. Posvađali su se oko toga treba li kupiti napuklu zdjelu samo zato što je jeftina. Nije bila ozbiljna svađa, ali je pokazala da njihov razgovor iz mraka može podnijeti i dnevno svjetlo.

Počeli su se viđati bez čekanja nove komšijske nezgode. Mila je jednom donijela sladoled, a Harun joj pokazao zamrzivač koji je ponovo bio pun. Unuci su konačno stigli. Pitala je ima li mjesta za njenu malu kutiju. Pomjerio je nekoliko pakovanja i rekao da ima, ako i ona može ostati na večeri. Sjela je za sto, ovaj put ne kao posljednja komšinica koja nije otišla, nego kao žena koju je jasno pozvao. Kada je nestalo svjetla u hodniku, niko nije morao prekidati razgovor.