Svaki put kada bi došla po popravljenu čizmu za štule, Ines je u Jadrankovu radionicu ulazila noseći je preko ramena kao kakvu neobičnu životinju. Čizma je imala produženu nogavicu i blistave kopče koje su stalno otpadale. On ih je vraćao bez pitanja. Jednom je došao na ulični festival, gdje se Ines, podignuta iznad krošnji mladih stabala, nagnula prema njemu i spustila mu papirni cvijet u dlan.

Poslije predstave pozvao ju je na večeru. Imala je trideset devet godina i dovoljno iskustva da običnom pozivu ne dodaje proročanstva. Ipak je kod kuće probala četvore cipele. Bez kostima bila je mala, pomalo pogrbljena od nošenja opreme, s nemirnim prstima koji su stalno nešto vezivali. Na štulama je znala mirno stajati pred stotinu ljudi. Pred ogledalom nije znala šta da uradi s vlastitim ramenima.

Izabrala je najviše potpetice koje je posjedovala. Do restorana su joj napravile žulj. Jadranko je ustao kada je došla, a ona je prebrzo sjela, zahvalna stolnjaku što joj skriva noge. Razgovarali su o festivalu, vremenu, njegovoj radnji. Kada ju je pohvalio da na visini izgleda potpuno neustrašivo, Ines je uzela čašu objema rukama. Opet je vidio ženu koja je te večeri ostala spakovana u podrumu.

"Bojim se svaki put", rekla je. Objasnila mu je kako prije nastupa provjerava podlogu i računa gdje može stati ako zapuše vjetar. Jadranko je slušao, pa priznao da se on još preznoji kada mušterija traži da joj proširi skupe cipele. Nije znala šta je očekivala, možda malo razočaranje. Umjesto toga razgovarali su o poslovima koje ljudi smatraju jednostavnim zato što gledaju samo posljednjih pet minuta.

Kada je ustala, lice joj se zgrčilo. Jadranko je pogledao cipele, ali nije odmah ponudio savjet. Ines je sama priznala da ih je obula da ne bude preniska. "Za šta?" pitao je. Nasmijala se, sada već i sebi. Preko puta je bila njegova radionica. Sačekao je vani dok je iz torbe izvadila ravne patike koje je, iz navike, uvijek nosila kao rezervu za povratak s nastupa.

Šetali su pored zatvorenih izloga. Bila mu je do ramena i prvi put te večeri nije računala gdje će stati. Pred njenim ulazom izvadio je papirni cvijet iz džepa kaputa. Rubovi su se već bili zgužvali. Ines mu je ponudila novi, ali je odmahnuo glavom. Dok se saginjao da je poljubi, podigla se malo na prste. Za tu visinu nisu joj trebale ni kopče ni tuđa obuća.