Helena je čuvala pisma u limenoj kutiji od keksa. Nisu bila raskošna, samo pažljivo napisana: o tramvaju koji miriše na mokru vunu, o starom čovjeku koji hrani golubove uvijek istom rukom, o tome kako joj se obrve približe kada nešto čita. Adnan, s kojim je izlazila pet mjeseci, uživo je govorio malo. Pisma su joj se činila mjestom na kojem prestaje biti stidljiv.

Na književnoj radionici upoznala je Maru, ženu koja je pisala govore za vjenčanja i prigodne tekstove. Tokom vježbe Mara je upotrijebila rečenicu o mokroj vuni. Helena se nasmijala i rekla da je istu sliku nedavno dobila u pismu. Mara je zastala, pitala ko joj piše i odmah izgledala kao da bi najradije promijenila zadatak.

Nije pokušala lagati. Adnan joj je plaćao da mu pomogne sastaviti pisma. Donosio je bilješke o Heleni, sitnice koje je primijetio, a Mara ih pretvarala u skladne odlomke. Mislila je da Helena zna. Helena nije znala. Vratila se kući s osjećajem da neko pomjera namještaj u sobi koju je smatrala svojom.

Adnan je došao iste večeri. Priznao je dogovor i pokazao svoje bilješke, napisane kratko, gotovo grubo. "Voli rub hljeba. Ne voli kad kažem da se ne brine. Smije se kad je ljuta, ali tada ne treba da se smijem." Helena ih je čitala, zbunjena jer su bile istovremeno intimnije i mnogo manje lijepe od pisama. Pitala je zašto joj nije dao njih. Rekao je da je mislio kako neko poput nje očekuje bolje riječi.

Ona je očekivala njegove. Zamolila ga je da ode i nekoliko dana nije odgovarala. Pisma nisu postala lažna u svakoj pojedinosti, ali potpis jeste. Najviše ju je boljelo što joj je dopustio da hvali njegov jezik, prihvatajući divljenje za hrabrost koju je iznajmio. Mara joj je ponudila razgovor. Helena je zahvalila i odbila; njihov problem nije mogla riješiti treća osoba koja dobro sastavlja rečenice.

Adnan je nakon sedmice ostavio kratku poruku kod portira, bez zahtjeva da je pročita odmah. Pisalo je da mu je žao, da neće objasniti stid kao opravdanje i da bi volio prošetati ako ikada bude htjela. Posljednju riječ je precrtao i napisao ponovo. Helena je gledala tu nespretnu ispravku dugo prije nego što ga je nazvala.

Nastavili su se viđati sporije. Pisma je zadržala, ali kutiju više nije držala uz krevet. Jednog dana Adnan joj je uživo ispričao kako je čekao autobus i vidio psa koji odbija preći preko lokve. Priča nije imala lijep završetak. Helena ga je pitala šta je bilo poslije. Slegnuo je ramenima: autobus je došao. Nasmijala se, ovaj put znajući čiji glas sluša.