Ena je obećala sestri da će pomoći na predstavi, misleći da treba prodavati sokove. Kada je stigla, dobila je kostim drveta. Imao je tri grane, otvor za lice prenisko i džep u kojem je prethodni izvođač zaboravio bombonu. Čovjek pored nje nosio je oblak od vate i izgledao kao da razmišlja o bijegu kroz prozor.
Zvao se Dino i došao je umjesto bolesnog brata. U predstavi su trebali stajati gotovo nepomično dok djeca glume životinje. Imali su po jednu rečenicu. Ena je trebala reći da šuma pamti, Dino da kiša dolazi. Prvih deset minuta raspravljali su može li oblak sjesti dok čeka svoj znak. Organizatorica je rekla da u njihovoj šumi očigledno može.
Pred publikom je sve krenulo drukčije. Jedan mali glumac zaboravio je tekst, drugi se sakrio iza Ene i odbio izaći. Dino je pomjerio oblak tako da ga zakloni od pogleda dok se ne smiri. Ena je tiho ponovila djetetu njegovu rečenicu, pa čekala bez požurivanja. Izveli su scenu tri minute duže nego na probi. Publika je mislila da je sve tako zamišljeno.
Poslije su sjedili u hodniku, napola skinutih kostima. Ena je rekla da ju je iznenadilo koliko je Dino strpljiv. On je priznao da nije uvijek, samo zna kako izgleda kada te ljudi gledaju dok ne možeš pronaći riječ. Kao dijete je zamuckivao i još ponekad zastane kada je nervozan. Ena nije dovršila njegovu sljedeću rečenicu. Sačekala je, gledajući ga kao da vrijeme nije problem koji treba riješiti.
Sestra ih je zatekla zajedno i odmah počela nuditi novu predstavu, zajedničke večere i broj telefona. Ena ju je zaustavila. Nije htjela da njihovo poznanstvo postane porodični projekat prije nego što ga sami imenuju. Dino je kasnije pitao smije li joj on dati broj. Rekla je da smije, ali da ne očekuje kako će na prvi sastanak doći s lišćem u kosi.
Izašli su narednog petka. Bez kostima su oboje izgledali malo tuđe, pa su prvih nekoliko minuta pričali previše formalno. Onda je Dino iz džepa izvadio onu zaboravljenu bombonu, sačuvanu kao dokaz da je sve zaista bilo toliko glupo. Ena se nasmijala i pomjerila stolicu bliže. Njihova veza počela je polako, uz obične nesporazume i sve lakše razgovore. Na sljedeću predstavu došli su kao publika. Kada je novo drvo zaboravilo rečenicu, nisu se smijali. Samo su sačekali da je pronađe, držeći se za ruke ispod programa.