Na petom sastanku Emina je unaprijed odabrala izlaz iz restorana koji vodi ravno na prometnu ulicu. Tamo se ljudi obično brzo pozdrave, dok neko iza njih već drži vrata. Vahid joj se sviđao. Smijala se njegovim pričama, pamtila kada radi drugu smjenu i zamišljala kako mu pokazuje malu uvalu iz djetinjstva. Samo je kraj večeri pretvarao to zadovoljstvo u računanje udaljenosti.
Nije voljela ljubljenje. Nije postojao bivši o kojem bi morala ispričati strašnu priču, niti skrivena osoba koju je više željela. Jednostavno joj taj dodir uglavnom nije bio ugodan. Ranije je trpjela i čekala da prođe, bojeći se da će svaki razgovor o tome završiti tvrdnjom da nije našla pravog muškarca. Sada je imala četrdeset četiri godine i premalo strpljenja za takve dokaze.
Vahid je te večeri primijetio kako se ukočila kad joj je sklonio končić s ramena. Povukao je ruku. "Ako ti nisam privlačan, možeš mi reći", kazao je tiho. Emina je znala da više ne može kriviti gužvu, hladnoću ili rani sastanak. Rekla mu je da želi biti blizu njega, ali da joj poljupci nisu užitak. Dok je govorila, gledala je njegovu ruku pored čaše, ruku koju je zapravo željela držati.
Pitao je znači li to da ne želi nikakav dodir. Odgovorila je da ne znači i pružila mu svoju šaku. Nije se odmah nasmijao niti izgovorio savršenu rečenicu. Rekao je da voli poljupce i da mu treba malo vremena da razmisli. Emina je osjetila razočaranje, ali i olakšanje što razgovara s čovjekom koji smije imati svoje želje. Nije mu nudila mogućnost da će je dovoljno strpljenja konačno promijeniti.
Pozvao ju je dva dana kasnije na šetnju. Našli su se kod sportskog terena i prvo pričali o njegovoj pokvarenoj rerni. Tek kod drvoreda pitao je smije li je uzeti pod ruku. Njoj se taj formalni pokret neobično dopao. Rekla mu je i da joj prija kada joj neko nasloni čelo na čelo. Pokušali su, nasmijali se vlastitoj ozbiljnosti i nastavili hodati prije nego što je prolaznik morao skretati oko njih.
Nisu te večeri riješili sve što bi im nekada moglo nedostajati. Dogovorili su novi susret i obećali da neće nelagodu skrivati iza ljubaznosti. Pred njenim ulazom Emina je ostala stajati, bez ključa već pripremljenog u ruci. Zagrlila ga je onoliko dugo koliko je htjela. Vahid nije čekao nešto poslije toga. Kad je ušla, poslala mu je adresu uvale. To je bio plan za ljeto, još uvijek sasvim moguć.