Majka je poslije sahrane htjela otići kući. Dunja ju je zamolila da uđe barem na kafu. Cijelo jutro držala ju je pod ruku, pronalazila maramice i pamtila gdje je parkiran auto. Od čovjeka kojeg su upravo sahranili bila je razvedena dvadeset jednu godinu. Njegova druga žena, Branka, sjedila je u dnevnoj sobi među ljudima koji su joj govorili da mora nešto pojesti.
Na vratima kuhinje tetka Vera zaustavila je Dunjinu majku. Nije povisila glas, što je prizor učinilo još gorim. Rekla je da bi trebalo imati obzira prema udovici. Dunja je u jednoj ruci držala praznu tacnu, a drugom još majčin lakat. "Ja sam je pozvala", odgovorila je. Tetka je pogledala prema dnevnoj sobi kao da tamo postoji neko ovlašten da poništi njenu rečenicu.
Majka je počela skidati kaput koji je već bila obukla. Zatim ga je ponovo navukla. Dunja je prepoznala taj pokret iz vlastitog djetinjstva, kada bi roditelji prestali razgovarati, a majka krenula nekamo bez objašnjenja. "Nemoj praviti scenu zbog mene", šapnula je. Ali scena je već postojala. Dvojica rođaka prestala su jesti, a tetka je sad glasnije objašnjavala da postoje red i pristojnost.
Branka je ustala i došla do njih. Dunja je očekivala presudu, možda zahtjev da svi konačno prestanu. Umjesto toga, Branka je pitala njenu majku pije li još kafu bez šećera. Poznavale su se sa dva rođendana i jednog bolničkog hodnika. "Danas nemam snage da budem ljubomorna na vaš razvod", rekla je, a onda zaplakala usred rečenice koja je skoro zvučala kao šala.
Sjele su za kuhinjski sto. Nisu postale prijateljice niti počele razmjenjivati lijepe uspomene na istog muškarca. Majka je Branki dodala vodu, a Dunja je našla čistu šoljicu. Tetka je odnijela tacnu u drugu sobu i više se nije vratila do njihovog stola. Kroz prozor su vidjele kako susjed pokušava zatvoriti prtljažnik preko prevelikog vijenca. Taj obični, nespretni prizor nakratko im je dao nešto drugo za gledanje.
Kad je krenula, majka je zagrlila Branku, kratko i oprezno. Dunja ju je ispratila do auta. "Nisam došla da dokazujem da sam nekad bila njegova", rekla je majka. "Došla sam jer si ti moja." Dunja je tek tada zaplakala kako nije mogla na groblju. Kasnije je oprala tri šoljice, jednu po jednu. Tetkinoj poruci o neprimjerenom ponašanju te večeri nije odgovorila.