Ja sam prva rekla da odemo. Mladen je dobio ponudu u drugom gradu i dugo oklijevao da je prihvati. Rekla sam da mi treba promjena, da ću naći novi posao i da je naš sadašnji stan ionako premalen. Nisam lagala tada. Zamislila sam široke ulice, novu kuhinju i sebe kakva možda mogu postati daleko od navika koje su me umarale. Problem je počeo kad je on povjerovao toj slici ozbiljnije nego što sam ja mogla.
Dok smo pakovali stvari, postala sam uplašena. Moj posao možda nije bio zanimljiv, ali sam znala ljude. Majka je živjela blizu, prijateljica imala ključ, a u prodavnici su ostavljali hljeb koji volim. Nisam Mladenu rekla da se predomišljam. Umjesto toga, na oproštajnoj večeri govorila sam kako nisam imala mnogo izbora. Njegova karijera traži žrtvu, rekla sam, i neko je mora podnijeti. Prijatelji su me gledali s razumijevanjem koje mi je prijalo.
Mladen je to čuo tek kasnije, od čovjeka koji mu je dobronamjerno savjetovao da mi olakša prilagođavanje. Upitao me zašto misle da me tjera. Odgovorila sam da nisu tako shvatili, iako sam upravo to željela da shvate. Bilo mi je lakše biti požrtvovana žena nego osoba koja je nešto snažno tražila pa se uplašila kad je dobila. Čuvala sam vlastitu sliku tako što sam njega polako pretvarala u sebičnog čovjeka.
Rasprava je izbila pred kutijom knjiga. Mladen je rekao da može prihvatiti moje predomišljanje, ali ne i život u kojem on plaća ugledom svaki put kad ja ne izgovorim šta želim. Počela sam plakati, očekujući da me utješi. Ovaj put je ostao sjediti. Čekao je odgovor na jednostavno pitanje: želim li stvarno ići. Rekla sam da ne znam. Bilo je prvi put da sam izgovorila istinu bez izbora uloge koja me čini boljom.
On je otišao prvi. Ja sam zadržala stan još nekoliko mjeseci i sama platila troškove koje je moje oklijevanje stvorilo. Prijateljima sam rekla da me nije prisilio. Neki su pokušali objasniti kako sam samo bila pod pritiskom, ali im nisam dopustila da ponove moju priču u udobnijem obliku. Mladen i ja razgovarali smo često, ponekad toplo, ponekad s umorom koji nije nestajao čim bismo se sjetili da se volimo.
Preselila sam se u proljeće. Nisam donijela sve stvari odjednom niti očekivala da moj dolazak zatvori prethodne mjesece. Prvog jutra otišla sam sama po hljeb i kupila pogrešan. Mladen se ponudio da sljedeći put ide sa mnom. Rekla sam da želim naučiti sama. Nije to bila velika izjava o slobodi. Samo sam pokušavala konačno preuzeti svakodnevni dio odluke za koju više nisam trebala tuđeg krivca.