Dunja je izabrala vikend tišine jer joj je posao u korisničkoj službi napunio glavu tuđim rečenicama. U planinskoj kući dobila je sobu, raspored šetnji i uputu da se do nedjeljnog doručka razgovara samo kada je neophodno. Čovjek preko puta nje odmah je prosuo čaj. Dok je skupljao mokre salvete, podigao je obrve toliko očajno da se nasmijala. Bio je to njihov prvi prekršaj.
Drugog jutra našla je suhu salvetu presavijenu u nespretnu pticu pored svoje šolje. Nije imala poruku. Njegova ruka bila je prevelika za taj sitni papir, nokat na palcu plav od nekog davnog udarca. Dunja mu je popodne sačuvala stolicu na suncu. Kada bi pogledao prema njoj, oboje bi brzo okrenuli glavu, premda nisu imali drugi posao nego sjediti i gledati drveće.
Do subotnje večeri odlučila je da je blag, strpljiv i vjerovatno duhovit. Zvao se Adis, pisalo je na oznaci njegovog kofera. Vidjela ga je kako starijem gostu donosi jastuk i kako čeka da se puž skloni sa staze. Od tih nekoliko prizora sastavila je čitav karakter. Pred spavanje zamišljala je njegov glas, nizak i spor, savršeno odmjeren prema rečenicama koje je sama pripremala.
Adis je u nedjelju progovorio prije nego što je sjeo. Govorio je brzo, prilično glasno i gotovo bez zareza. Bio je voditelj prodaje, volio je imitirati sportske komentatore, a tišinu je platio nakon opklade s bratom. Dunja je miješala hladnu kafu. Čovjek iz njene glave nestao je za manje od pet minuta, ostavivši za stolom ljubaznog neznanca koji joj je upravo objašnjavao smiješan kvar na autopraonici.
Na stepenicama je primijetio da je razočarana. "Zamišljala si nekog drugog?" pitao je. Priznala je da jeste. On je rekao da je nju smatrao povučenom slikaricom. Dunja je tada toliko glasno prasnula u smijeh da se domaćica okrenula s praga. Ispričala mu je o svom poslu, o mušteriji koja je tražila da joj se vrati potrošena baterija, i o tome kako zapravo nikad ne zna prestati pričati kad joj je ugodno.
Autobus je dolazio za četrdeset minuta. Adis je ponudio kafu u seoskoj prodavnici, uz ozbiljno obećanje da neće imitirati komentatora. Dunja nije tražila obećanje. Htjela je čuti kraj priče o autopraonici, sada kada je prestala čekati drugi glas. Na kraju staze uhvatio ju je za ruku. Bila je ista ona velika ruka koja je napravila pticu. To joj se i dalje sviđalo.