Na prvo zajedničko putovanje Nina je ponijela pet košulja, a Vanja dvije. Na aerodromu je nestao upravo njen kofer. U hotelu joj je ponudio jednu svoju, široku i prošaranu sitnim ribama, dok je ona pokušavala telefonom objasniti koje je boje ručka izgubljenog prtljaga. Kad je završila razgovor, obukla je košulju i izgledala toliko ozbiljno da se Vanja nije usudio nasmijati. Putovanje je trebalo biti njihova proba prije zajedničkog stanovanja.

Drugog jutra padala je kiša. Nina je htjela kupiti osnovne stvari i obići muzej, Vanja ostati u sobi dok se vrijeme ne popravi. On je odmoru pristupao kao odsustvu plana, ona kao rijetkoj prilici da ostvari plan koji ne pripada poslu. Posvađali su se oko doručka, ali oboje su znali da ne govore samo o jajima i kafi. U njenom stanu već je stajala prazna polica namijenjena njemu, dok u njegovom nije bila pomjerena nijedna knjiga.

Nina je sama izašla. U prodavnici je kupila čarape, majicu i jeftin kišobran koji se odmah izvrnuo. Umjesto muzeja sjela je u mali kafić i nazvala Vanju. Rekla je da ne želi provesti tri dana provjeravajući hoće li spontano poželjeti isto što i ona. On je priznao da još nije odlučio želi li preseliti, iako joj je dopustio da traži prostor za njegove stvari. Bilo mu je lakše klimati glavom nego riskirati da izgubi nju.

Došao je u kafić bez opravdanja i bez prijedloga da sada sve hitno obiđu. Razgovarali su do poslijepodneva. Nina je željela zajednički dom uskoro, ali nije željela sustanara koji dolazi iz straha. Vanja je volio svoj stan i tišinu, a istovremeno zamišljao njihove obične večeri zajedno. Dogovorili su još nekoliko mjeseci odvojenog života i konkretan razgovor nakon toga. Nisu to nazvali savršenim rješenjem. Bilo je samo poštenije od police koja čeka odgovor umjesto čovjeka.

Kofer je stigao posljednje večeri, baš kad su iz restorana donijeli hranu u papirnim kutijama. Nina ga nije odmah otvorila. Sjedili su na hotelskom podu i jeli, svako sa svog poklopca. Vanja ju je pitao želi li sutra rano prošetati prije odlaska. Rekla je da želi, ali bez obaveze da razgovaraju cijelim putem. Na povratku mu je vratila opranu košulju s ribama. On joj je ostavio jednu knjigu, ne kao znak preseljenja nego kao nešto o čemu će zajedno pričati kad je pročita.