Emina je uvijek slala glasovne poruke. Kratke, obično dok čeka autobus: stižem za deset minuta, kupi hljeb, danas mi se jede nešto ljuto. Mirza ih je puštao dvaput jer mu se sviđao njen glas. Upoznali su se na rođendanu zajedničke prijateljice, oboje nedavno prešli pedesetu. Poslije tri mjeseca znao je kako pije kafu i zašto ne voli nedjeljne pijace. Nije znao da čitanje dužeg jelovnika za nju predstavlja ozbiljan napor.

Jednom mu je napisala poruku. Mobilni joj nije dopuštao snimanje zvuka, pa je polako otkucala gdje da je sačeka. Pogriješila je nekoliko riječi. Mirza je u odgovoru ponovio jednu grešku uz nasmijano lice. Emina je obrisala njihovu prepisku prije nego što je autobus stigao. Kad ju je pozvao, rekla je da joj nije do izlaska.

Tri dana kasnije našli su se pred pekarom. Nije mu dala da počne s kafom i vremenskom prognozom. Rekla je da je školu davno prekinula, da je godinama prepoznavala ono što joj treba i skrivala ostalo. Sada ide na nastavu za odrasle. Čita sporo. Njegova šala vratila ju je među djecu koja su lupala olovkama dok je ona zapinjala pred tablom.

Mirza se izvinio. Onda je, želeći popraviti stvar, ponudio da joj svako veče donosi tekstove za vježbu. Emina ga je pustila da dovrši plan. 'Imam nastavnicu', rekla je. 'S tobom sam htjela izlaziti.' Gledao ju je nekoliko trenutaka, a zatim sklonio ruke s ograde koju je dotad grčevito držao. Pitao je želi li prošetati do rijeke. Nije ponudio da joj usput pročita bilo šta.

Nastavili su se viđati, opreznije nego prije. Kad bi tražila pomoć, pružio bi je. Kad bi se zadržala pred natpisom, prestao je nagađati treba li uskočiti. Ponekad bi pogriješio, a ona bi se naljutila. Jednog četvrtka donijela mu je kratku priču koju je na času pročitala do kraja. Ispričala mu je završetak prije početka i pokvarila iznenađenje, pa su se smijali sasvim drugoj stvari.

Za njegov rođendan napisala je čestitku od četiri rečenice. Čitala ih je naglas dok je on sjedio na kuhinjskoj stolici, obučen za večeru. Na trećoj je zastala, prepoznala vlastitu grešku i ispravila je olovkom. Mirza je čekao. Četvrta rečenica bila je ona zbog koje joj se ruka najviše tresla, a nijedna riječ u njoj nije bila teška.