Dunja je radila u maloj knjižari i mogla kupovati knjige za sebe i poklone uz popust za zaposlene. Nije bio veliki, ali joj je značio. Suprug je povremeno dolazio po narudžbe dok je ona bila kod kuće. Govorio je da kupuje za rođendane, kolege i nećake. Dunja je vjerovala da je napokon prihvatio njenu naviku poklanjanja knjiga. Radovala se što pamti naslove koje usput spomene, čak i kada ih sam ne namjerava čitati.
Vlasnica je jednog jutra zamolila Dunju da pogledaju nekoliko računa. Nije je optužila pred kolegama. Samo je pokazala koliko je primjeraka istog naslova otišlo preko njenog imena. Dunja je počela objašnjavati veliku porodicu, pa zastala. Niko u toj porodici nije imao razlog dobiti sedam jednakih priručnika. Vlasnica je rekla da lični popust ne može pokrivati kupovinu za preprodaju. Dunja je prvi put čula tu riječ i osjetila da joj se obraz grije.
Kod kuće je suprug priznao gotovo odmah. Prijatelji su tražili knjige povoljnije, a on je zadržavao dio razlike za svoje vrijeme. Nije sebe smatrao trgovcem. Govorio je da samo pomaže ljudima i da knjižara svakako dobija prodaju. Dunja je pitala zašto joj to nikada nije rekao. Odgovorio je da bi napravila problem oko sitnice. U toj rečenici bilo je više priznanja nego u cijelom objašnjenju o njegovom vremenu i tuđoj koristi.
Zamolila ga je da s njom ode vlasnici i objasni šta je radio. Rekao je da nema potrebe, ona tamo radi i lakše će razgovarati. Upravo ju je to najviše zaboljelo. Njegova mala zarada već se potrošila, a njeno ime ostalo je na računima i pogledima ljudi s kojima provodi dan. Pokušao joj je dati novac da pokrije razliku. Uzela ga je, ali rekla da novac ne može umjesto njega izgovoriti istinu.
Otišao je. Razgovor je bio kratak i neprijatan. Vlasnica je tražila povrat razlike i ukinula preuzimanje kupovina preko drugih ljudi. Dunja nije dobila pohvalu za poštenje niti trenutni povratak starog povjerenja. Nekoliko sedmica je dvaput provjeravala svaki vlastiti račun, iako joj to niko nije naredio. Kod kuće je suprug prestao govoriti da nije mislio ništa loše. To nije vratilo njenu lakoću, ali je barem ostavilo prostor da kaže šta je izgubila.
Za sljedeći rođendan u porodici kupio je knjigu po punoj cijeni. Donio je račun, očekujući možda osmijeh. Dunja ga je pogledala i vratila mu papir. Rekla je da ne želi nadzirati svaku njegovu kupovinu. Želi da ne koristi njeno povjerenje kao nešto na čemu se može uštedjeti. Knjigu su poklonili zajedno. Posvetu je napisao on, vlastitim imenom, a ona se potpisala tek kad je pročitala cijelu rečenicu.