Marta je znala samo da se čovjek zove Ivan i da nosi plavu košulju. Prijateljica joj je poslala fotografiju, ali na njoj je bio pod kapom, daleko od kamere. U kafiću je ugledala plavu košulju uz prozor i prišla. Čovjek je ustao, nasmiješio se i pomjerio stolicu. Oboje su izgledali toliko olakšano što je drugi stigao da niko nije ponovio ime. Marta je naručila čaj, iako ga inače nije pila.
Razgovor je krenuo od pokvarenog parking automata ispred kafića. Čovjek je priznao da je prvo platio parkiranje za tuđi automobil. Marta se nasmijala i rekla da je ona jednom čuvala mjesto u pogrešnom redu pola sata. Nisu pokušavali zvučati posebno zanimljivo. Nakon deset minuta već je željela produžiti svoj čaj. Onda ga je pitala kako mu ide u školi, jer je prijateljica rekla da predaje matematiku. Pogledao ju je kao da je postavila teško pitanje iz sasvim drugog predmeta.
Zvao se Damjan. Radio je u skladištu i čekao ženu po imenu Marina. Marta je prvo pomislila da je prijateljica sve pogrešno prenijela. Tada je na drugom kraju prostorije vidjela čovjeka u plavoj košulji kako nesigurno podiže telefon. U isto vrijeme Damjanu je stigla poruka da njegova gošća kasni. Zabuna je trajala kratko, ali je ostavila neugodno pitanje: kako sada otići od stola za kojim ti je dobro?
Mogli su izmisliti hitne obaveze i napustiti svoje dogovore. Damjan je to skoro predložio, pa zastao. Rekao je da ne bi volio biti čovjek kojeg neko ostavi da čeka bez objašnjenja. Marta je priznala da ni ona ne bi. Razmijenili su brojeve, bez obećanja, i svako je nastavio svoju večer. Ivanu je rekla istinu o pogrešnom stolu. Nije ga uspoređivala s Damjanom niti pokušavala dokazati da je sudbina već donijela odluku.
Ivan je bio ugodan, razgovarali su gotovo sat vremena, ali nijedno nije predložilo novi susret. Marta mu je sljedećeg dana zahvalila na večeri i rekla da nije osjetila ono što traži. Tek poslije je pisala Damjanu. On je odgovorio da je s Marinom proveo prijatan razgovor, ali da su oboje zaključili kako žele različite stvari. Nije rekao da je cijelu večer mislio samo na Martu. Svidjelo joj se što ne mora umanjiti drugu ženu da bi pozvao nju.
Ponovo su se našli uz isti prozor. Ovog puta Damjan je nosio sivu majicu, a Marta je naručila kafu. Na stol je spustio mali papir s napisanim imenom. Smijala se dok ga je okretala prema njemu, jer je znala ko je. Prvih nekoliko minuta bili su nervozniji nego prethodni put. Više ih nije štitila zabuna. Kada je počeo pričati o danu na poslu, Marta je približila stolicu da ga bolje čuje.