Nedim je stavio zdjelu kokica između nas i zamolio me da mu ne kažem ko je krivac. Nisam namjeravala. Već sam pročitala opis filma, završetak i tri osvrta, ali sam svoje znanje smatrala privatnom stvari. Bila sam osoba koja pogleda posljednju stranicu romana prije prve. On je tvrdio da bi mu to uništilo zadovoljstvo. Na našem petom sastanku ta razlika djelovala je dovoljno mala da bude simpatična.
Na polovini filma pitao me hoće li pas preživjeti. Odgovorila sam da hoće. Zahvalno je izdahnuo, a ja ga zadirkivala što ipak želi malo izvjesnosti. Naslonio je glavu na jastuk i priznao da za psa pravi izuzetak. Za sve ostalo volio je ne znati. Gledala sam njegovo lice osvijetljeno ekranom i poželjela da tako jednostavno mogu sjediti pored nekoga bez potrebe da unaprijed provjerim kuda priča ide.
Kad se film završio, Nedim je predložio zajednički vikend narednog mjeseca. Umjesto radosti osjetila sam čitavu povorku pitanja: hoćemo li tada još biti zajedno, šta ako se posvađamo, treba li rezervisati odvojene sobe. Počela sam ih izgovarati redom. On je pomislio da zapravo ne želim ići. Ustao je da skupi zdjelu, a ja sam po njegovim ramenima vidjela kako se zatvara prostor koji sam tek počela voljeti.
Rekla sam da želim, ali me plaše obećanja koja još ne mogu provjeriti. Prethodna veza završila je iznenadno, barem za mene, i otad sam tražila završetke čak i tamo gdje ih nema. Nedim je sjeo. Nije obećao da me nikada neće povrijediti. Rekao je da može reći šta želi sada i razgovarati ako se to promijeni. Njegov odgovor nije uklonio strah, ali ga nije ni koristio da me pridobije.
Dogovorili smo vikend s mogućnošću da promijenimo plan, bez skrivene probe zajedničkog života. Kad smo zaista otišli, padala je kiša, soba je bila manja nego što smo zamišljali, a ja sam zaboravila punjač. Nismo to pretvorili u znak da veza nema budućnost. Posvađali smo se oko otvorenog prozora, pomirili uz supu i vratili umorni. Bio je to dobar vikend, iako ga nijedna moja unaprijed pripremljena verzija nije predvidjela.
Još uvijek čitam krajeve knjiga. Nedim mi ih ne pokriva rukom niti tvrdi da me treba naučiti živjeti. Kad zajedno gledamo film, pitam želi li upozorenje ako se psu nešto desi. Uglavnom želi. Naša priča nema posljednju stranicu koju mogu krišom otvoriti. Ponekad me to uznemiri. Ponekad, dok dijelimo kokice, pomislim da je lijepo što još ne znam kakav će biti sljedeći razgovor.