Na prvi brzi sastanak ponio sam olovku koja se nije razmazivala. To mi je tada izgledalo kao priprema, a ne upozorenje.
Sestra me prijavila bez mnogo pregovora. Imao sam četrdeset šest godina, radio kao stenograf i poslije razvoda uspio pretvoriti tri obična izlaska u razgovore koji su ličili na uzimanje izjave. Večer je imala jednostavna pravila. Pet minuta, zvonce, drugi stol. Na malom kartonu trebalo je zaokružiti broj osobe koju želimo ponovo vidjeti. Počeo sam dodavati bilješke jer sam se bojao da ću zaboraviti nečije ime ili pomiješati dvije žene koje vole isti film.
Prve četiri sagovornice pogledale su olovku s različitim stepenom nepovjerenja. Jedna je pitala pišem li preporuku za posao. Rekao sam da mi je to profesionalna navika. Nije joj bilo smiješno. Kod šestog stola počeo sam zapisivati ispod ruba stolnjaka, što je izgledalo još gore. Zvonce me svaki put spašavalo od još jedne rečenice kojom bih pokušao objasniti prethodnu. Razmišljao sam koliko dugo moram ostati da sestri mogu reći da sam pokušao.
Lea je sjedila za posljednjim stolom, držeći cipele uredno složene ispod stolice. Pokazala je na moj karton. "To ti nije znak za vrtlarstvo, nego za gradilište", rekla je. Prije deset godina radila je isti posao. Moj nespretni sažetak tuđeg hobija pročitala je kao izvještaj o obnovi mosta. Prvi put te večeri zaboravio sam nešto zapisati. Pitala me koje riječi i dalje čujem kada zatvorim oči, a ja sam joj rekao da u prodavnici ponekad odgovorim: "Molim ponovite posljednje."
Zvonce je zazvonilo dok je pričala o svojoj najgoroj grešci, kada je riječ za papriku pretvorila u potpuno ozbiljnu raspravu o papiru. Nisam se pomjerio. Organizatorica nas je podsjetila da je krug završen. Lea je obula cipele i rekla da priča ima nastavak, ako u blizini postoji mjesto gdje ne mjere vrijeme. Olovku sam spremio u unutrašnji džep s takvom pažnjom da se ponovo nasmijala.
U kafiću sam saznao da sada pravi vitraže, da ne voli masline i da ima smiješan, kratki kašalj kada pretjera sa smijehom. Nijednu stvar nisam zapisao. Kada smo ustali, pružila mi je karton s brojem svog stola. Na poleđini je običnim, sporim rukopisom napisala subotu i vrijeme. Sačuvao sam ga. Kasnije nisam mogao rekonstruisati svaku njenu rečenicu, ali sam dobro pamtio trenutke u kojima smo oboje zašutjeli i niko nije požurio da popuni zapisnik.