Svaki put kada bi Hana vidjela lijep prizor, Dina bi već gledala kroz objektiv. Zabavljale su se gotovo godinu dana i putovale prvi put bez drugih prijatelja. Dina je bila fotografkinja, Hana radila u izdavaštvu i voljela slike koje joj šalje. Nije joj, međutim, bilo lako živjeti u njima. Pred starim mostom čekala je tri puta da prođu ljudi, jednom da se oblaci pomjere i još jednom da popravi šal koji je vjetar stavio na sasvim pogrešno mjesto.
Na kraju je kupila žuti kišobran i otvorila ga iako nije padala kiša. Dina je spustila fotoaparat, zbunjena što joj je kadar nestao. Hana je rekla da joj treba pauza od lijepog izgledanja. Nije govorila ljutito, ali Dina je ipak čula kritiku jedinog načina na koji zna pažljivo posmatrati. Posvađale su se pred prodavnicom magneta, obje pomalo posramljene što razgovor o bliskosti vode uz natpis o posebnoj ponudi tri komada za cijenu dva.
U kafiću je Dina priznala da stalno fotografiše i iz straha da će zaboraviti. Posao ju je naučio da propušten kadar više nikada ne dobiješ. Hana je odgovorila da propušteno zajedničko poslijepodne također ne može ponoviti, iako imaju stotinu fotografija njegovog početka. Nije tražila da Dina ostavi profesiju izvan njihovog života. Željela je znati kada su na odmoru, a kada prati osobu koja upravo radi i treba njeno strpljenje kao dio opreme.
Dogovorile su jedno popodne bez fotografisanja ljudi i jedno jutro u kojem će Dina sama izaći sa aparatom. Žuti kišobran postao je znak da Hana ne želi biti u kadru, bez potrebe da svaki put vodi novi razgovor. Nije ga otvarala da kazni Dinu. Otvarala ga je kada želi pojesti sladoled prije nego što se istopi ili samo stajati pogrbljeno jer je bole noge. Dina je počela pitati prije nego što joj pomjeri ruku, a ponekad bi i sama spustila aparat bez podsjetnika.
Posljednjeg dana padala je prava kiša. Stajale su zajedno ispod kišobrana, smijući se jer je bio premalen za dvije osobe koje ne žele stajati dovoljno blizu mokrom zidu. Fotoaparat je ostao u torbi. Kod kuće je Dina razvila nekoliko fotografija praznih ulica i jednu žutog kišobrana naslonjenog uz stolicu, snimljenu uz Hanino dopuštenje. Hana ju je stavila na policu. Kad bi je neko pitao gdje je na slici, rekla bi da stoji malo izvan kadra, upravo tamo gdje je te večeri htjela biti.