Filip je za prvi izlazak izabrao cipele koje nisu voljele vodu. To je saznao na trećem koraku kroz lokvu, dok je kiša već padala toliko jako da više nije bilo smisla tražiti pristojan izraz lica. Jasna je stanovala blizu. Pozvala ga je da se osuši prije nastavka večeri. U hodniku joj je ostavio dva tamna otiska na parketu i počeo se izvinjavati kao da je namjerno donio loše vrijeme.
Dala mu je jedine slobodne papuče, ružičaste i prekratke. Pripadale su njenoj sestri, koja ih je ostavila poslije vikenda. Filip je sjeo na stolicu, uredno poravnao mokre pantalone i pokušao staviti stopala dovoljno daleko ispod sebe da se ne vide. Jasna mu je pružila peškir. Dok je išla po čaj, čula je kako jedna papuča cvili po podu. Vratila se i zatekla ga na pola puta do kuhinje, dostojanstvenog od struka naviše.
Oboje su prasnuli u smijeh. Filip je rekao da je tri dana birao restoran, a sada izgleda kao čovjek koji je pobjegao iz tuđeg kupatila. Jasna je priznala da je sakrila gomilu neopeglanog veša u spavaću sobu prije nego što je krenula s njim. Nije očekivala gosta, samo nije mogla podnijeti da se vrati kući s osjećajem kako joj je sve neuredno. Na stolu je ostala čarapa koju je previdjela.
Razveli su se oboje prije nekoliko godina. O tome su ranije govorili pažljivo, kao o podacima koje treba uredno razmijeniti. Sada je Filip ispričao kako još kupuje prevelika pakovanja hrane jer ne zna procijeniti život za jednu osobu. Jasna je rekla da ponekad ostavi radio uključen kad izlazi, pa se vrati u stan u kojem neko već govori. Nisu pokušavali jedno drugom odmah ukinuti te navike. Čaj je bio vruć, cipele mokre, a do restoranske rezervacije više nije bilo stalo nikome.
Naručili su večeru. Filip je otvorio vrata dostavljaču u papučama, bez pokušaja da ih zamijeni mokrim cipelama. Jasna je vidjela mali trenutak u kojem je odlučio da može podnijeti tuđi pogled. Poslije su igrali karte i raspravljali o pravilima koja su oboje pogrešno pamtili. Kiša je prestala mnogo prije nego što su primijetili tišinu na prozoru.
Sutradan je došao po cipele, koje je ostavio da se sasvim osuše. Donio je hljeb i pitao je li prekasno za doručak. Jasna je pokazala prema hodniku. Ružičaste papuče čekale su pored njegovih cipela. Obuo ih je bez komentara, pa sam odnio dvije šolje do stola. Ni taj susret nije ličio na restoran koji je pažljivo izabrao.