Lejla je Marka prvi put primijetila kada je poslije sahrane skupljao zaboravljene kišobrane. Bio je dugogodišnji prijatelj njenog kolege koji je iznenada umro. Nisu imali razloga razgovarati, osim što je ona pronašla naočale na praznoj stolici i nije znala kome pripadaju. Marko ih je prepoznao, nazvao vlasnika i ostao čekati dok se čovjek vrati.
Stajali su pod nadstrešnicom gotovo pola sata. Nisu govorili o smislu života. Pričali su o koleginom lošem parkiranju, kafi koju je kuhao prejaku i tome kako nikada nije znao završiti telefonski razgovor. Jednom su se oboje nasmijali, pa ušutjeli kao da su uhvaćeni u nepristojnosti. Marko je rekao da bi ih pokojni prijatelj vjerovatno zamolio da bar jednu njegovu grešku prešute.
Razmijenili su brojeve zbog albuma fotografija koji su prijatelji namjeravali sastaviti. Slali su jedno drugom slike i kratke uspomene. Poslije su počeli slati i obične stvari: fotografiju pokvarene reklame, preporuku filma, pitanje gdje kupiti dobar čaj. Lejla bi svaki put osjetila radost, pa krivicu što se raduje poruci povezanoj s čovjekom kojeg više nema.
Marko ju je pozvao na kafu nakon dva mjeseca. Odbila je, govoreći da je zauzeta. Nije bio problem u danu. Bojala se da će početak njihove priče zauvijek izgledati kao nešto što su uzeli iz tuđeg kraja. Kada ju je ponovo pitao, rekla je istinu. Marko je dugo slušao, a zatim priznao da i sam ponekad razgovara s telefonom kao da prijatelju treba objasniti zašto joj piše.
Nisu odlučili da im je gubitak nekoga poslao. Nisu htjeli takvu utjehu. Samo su priznali da su se sreli tog dana i da im je sada lijepo razgovarati. Kafu su dogovorili za nedjelju. Lejla je obukla zelenu jaknu, crni kaput ostavila u ormaru i došla ranije. Marko je već čekao s knjigom koju joj je želio posuditi, bez veze s njihovim zajedničkim prijateljem.
Razgovor je bio lakši nego što su očekivali i tužniji nego što bi bio da su se upoznali na rođendanu. Prihvatili su oboje. Mjesecima kasnije otišli su zajedno odnijeti dovršen album porodici. Poslije su kupili namirnice za večeru i posvađali se oko količine luka. Lejla se odjednom nasmijala usred prodavnice. Njihova bliskost napokon je imala i sasvim obične dijelove. Kod kuće je objesila zelenu jaknu kraj njegovog kaputa i stavila vodu za tjesteninu, ne tražeći dopuštenje od prošlosti da budu gladni i sretni u istoj večeri.