Prvo su zatvorili kino, onda slastičarnu, a na mjestu klupe pored rijeke sada je stajao aparat za parkiranje. Sanja i Vlado obišli su sve to u subotu ujutro, kao dvoje loše obaviještenih turista. Dogovorili su susret nakon dvadeset godina i nekoliko mjeseci dopisivanja. Na porukama su bili duhoviti. Uživo su neprestano pokazivali prema nečemu čega više nema.

Sanja je došla iz drugog grada, gdje je živjela od završetka fakulteta. Vlado je ostao, oženio se i razveo, promijenio tri posla. U njihovim porukama malo se govorilo o tome. Lakše je bilo sjetiti se prvog poljupca, kiše na školskom izletu i profesora čiji su glas oboje znali oponašati. Imali su čitavu vezu sastavljenu od uspomena, premda sadašnju još nisu ni započeli.

U podne je počela padati kiša. Ušli su u prvi otvoreni lokal, mali restoran koji je Sanji bio potpuno nepoznat. Vlado se izvinio što je mjesto neobično. Nije bilo razloga za izvinjenje. Prostor je bio topao, hrana mirisala dobro, a prozor gledao na ulicu koju nikada ranije nisu zajedno prešli. Sanja je skinula mokri šal i prvi put tog dana opustila ramena.

Pitala ga je šta radi kad nije na poslu. Odgovorio je da vikendom vodi majku u kupovinu i pokušava popraviti mali čamac, iako nema gdje da ga drži. Ona je ispričala da poslije razvoda prvi put živi sama i da još ne zna sviđa li joj se to. Razgovor više nije bio lak. Morali su slušati umjesto samo pamtiti.

Vlado je priznao da je u porukama izbjegavao govoriti o svojoj kćerki jer nije htio zvučati staro. Sanja mu je pokazala fotografiju sina kojeg je upravo ispratila na studij. Oboje su se postidjeli vlastitog opreza. Dvadeset godina nije bilo prazno vrijeme koje treba preskočiti da se vrate staroj priči. U njemu su odrasli ljudi koje još nisu poznavali dovoljno dobro da ih poljube.

Na stanici ju je Vlado zagrlio i pitao želi li doći ponovo. Sanja je rekla da sljedeći put on dođe kod nje. Tamo ne bi mogli provesti jutro tražeći nestale klupe. Morala bi mu pokazati prodavnicu gdje kupuje hljeb, park u kojem trči i stan koji još uređuje. Vlado je pristao. Autobus je krenuo prije nego što su našli savršenu završnu rečenicu, što im je oboma ostavilo nešto za sljedeći susret.