Klavir u prolazu trgovačke zgrade imao je jednu tipku koja se vraćala sporije od ostalih. Vesna ju je otkrila odmah, jer je upravo tom notom počinjala jedina melodija koje se još sjećala iz muzičke škole. Sjela je samo da provjeri jesu li joj prsti nešto zadržali poslije trideset godina. Poslije nekoliko taktova stala je. Iza nje se začuo muški glas koji je otpjevušio nastavak, prilično netačno, ali dovoljno poznato da se okrene.
Muškarac je nosio platnenu torbu punu povrća i izvinjavao se prije nego što je išta pogrešno uradio. Rekao je da je i on svirao taj komad, davno i ne naročito uspješno. Zvao se Harun. Vesna mu je ponudila mjesto na drugom kraju klupe. Pokušao je ponoviti dio kojeg se sjetio, pa pogriješio upravo ondje gdje je maločas zvučao sigurno. Njihov prvi zajednički zvuk završio je smijehom koji je privukao više pogleda nego muzika.
Harun je morao krenuti na autobus. Vesna je ustala i pomislila da će to ostati mali događaj koji navečer prepriča prijateljici. Onda je on rekao da utorkom obično prolazi ovuda. Nije je pitao hoće li doći, ali je čekao odgovor kao da jeste. Rekla je da bi mogla provjeriti sjeća li se još nekoliko taktova. Nije imala klavir kod kuće. Do sljedećeg utorka prstima je po stolu izmišljala put koji možda uopće nije bio tačan.
Našli su se bez povrća i bez potrebe da glume slučajan susret. Harun je donio ispisane note. Vesna se nasmijala jer ih je donijela i ona, iz drugog izdanja, s drugačijim rasporedom stranica. Veći dio vremena potrošili su tražeći isto mjesto. Jedna djevojčica zastala je s ocem i pitala mogu li svirati nešto veselo. Vesna je rekla da i oni to pokušavaju. Djevojčica je ozbiljno klimnula, kao da je upravo čula dovoljno dobar razlog da nastavi čekati.
Narednih sedmica melodija se sastavljala sporije od njihovih razgovora. Znali su gdje rade, šta kuhaju kad su sami i zašto Harun ne voli nedjeljne večeri. Vesna je primijetila da utorkom bira naušnice, iako ih obično zaboravlja. Jednog dana klavir je bio pokriven zbog čišćenja prolaza. Harun je stajao pored njega, nepotrebno zabrinut. Ona ga je pitala želi li prošetati. Izgledao je toliko zadovoljan da je shvatila kako oboje već neko vrijeme čekaju taj jednostavni prijedlog.
Komad nisu odsvirali savršeno ni kasnije. Ponekad bi zastali kod klavira, a ponekad produžili na večeru, ostavljajući klupu nekome drugom. Prvi put kad ju je Harun poljubio, nisu razgovarali o muzici. Vesna je pričala nešto o komšinicinom odbjeglom vešu i zaboravila završiti rečenicu. Nije joj bilo žao. Postojale su stvari koje su mogle ostati nedovršene, a da zbog toga ništa važno ne nedostaje.