Lejla je prvi put bila Mrvica dok su birali kekse. Rasimu je iz ruke ispala otvorena kutija, ona se nasmijala, a on je rekao da jedna Mrvica upravo gleda stotinu svojih rođaka. Šala je bila glupa i zato joj se svidjela. Kasnije joj je tako poželio laku noć. Još kasnije, na večeri s njegovim prijateljima, preko cijelog stola je upitao hoće li Mrvica još malo krompira. Tada se nije nasmijala.
Bila je najmlađa u porodici u kojoj su odrasli ljudi zauvijek ostajali prema redoslijedu rođenja. I sa trideset devet godina slušala je kako će mala tek razumjeti račune, umor ili ozbiljan život. Rasim to nije znao. U njegovoj porodici nadimci su bili dozvola da čovjek bude smiješan među onima koji ga vole. Njegov otac se rado odazivao na ime dugogodišnjeg kućnog zeca. Lejla je, međutim, na večeri prestala govoriti čim je postala manja od vlastitog imena.
Na povratku je Rasim primijetio da šuti. Rekla je da ne želi više taj nadimak. On se prvo nasmijao, očekujući nastavak šale. Kad ga nije bilo, pitao je znači li to da moraju postati par koji se oslovljava kao kolege. Lejla je odgovorila da njeno ime nije službeni pečat. Voljela bi ga čuti izgovorenog nježno, bez potrebe da bude pretvoreno u nešto sitno. Rasim je zastao kraj zatvorene pekare, prvi put shvativši da ne razgovaraju o keksima.
Ispričala mu je porodične rečenice kojih se umorila. On je objasnio šta je pokušavao dati, pa prestao braniti dobru namjeru kao konačni odgovor. Pitao je postoje li nadimci koje voli. Nije znala. Bilo joj je neprijatno što nema spremnu zamjenu za nešto što odbija. Rasim je rekao da mogu ostaviti mjesto prazno. Potom ju je pozvao imenom, sasvim jednostavno, i pružio joj ruku preko male lokve koju je mogla preći i sama.
Sljedećih dana se nekoliko puta zaustavio na početku stare riječi. Lejla nije vodila evidenciju. Primijetila je trud, a primijetila i da mu nedostaje neki njihov privatni smijeh. Jednog jutra zajednički su sastavljali policu i oboje uporno čitali pogrešnu stranicu uputstva. Nazvala ga je profesorom pogrešne stranice. On je nju proglasio dekanicom. Nadimci su trajali do kraja doručka, pa nestali bez obaveze da postanu njihova nova imena.
Nježnost se nije osušila od jedne izgovorene granice. Rasim je ponekad govorio Lejla tako tiho da je znala kako je riječ upućena samo njoj. Ponekad su izmišljali titule koje bi nasmijale samo njih dvoje. Na sljedećoj večeri pitao ju je želi li još krompira. Rekla je da želi, pa nastavila priču koju je prethodni put napustila. On ju je slušao. To joj je zvučalo prisnije od bilo kojeg nadimka.