Na očevim rođendanima uvijek sam imala sedam godina. Mogla sam doći s posla, s partnerom ili s računom za popravku vlastitog krova, ali nakon torte otac bi tražio onu pjesmicu. Kao djevojčica izgovarala sam dvije riječi pogrešno i pravila ozbiljno lice. Porodica se tome smijala toliko da sam dugo mislila kako je smijeh obaveza koju sam dobila zajedno s prezimenom. Ove godine sam unaprijed rekla da neću pjevati.
Otac je odgovorio da sam postala važna. Rekla sam da nisam, samo više ne želim. Rođendan mu je bio u iznajmljenoj sali, s ljudima iz komšiluka i bivšim kolegama koje nisam poznavala. Donijela sam poklon, pomogla rasporediti cvijeće i sjela pored partnera. Veče je bilo ugodno sve do trenutka kada je otac ustao s čašom i najavio malu zvijezdu zbog koje nikada nije morao plaćati muziku.
Osjetila sam očekivanje prije nego što su me pogledali. Otac je već krenuo prema meni, mašući da ustanem. Ostala sam sjediti. "Rekla sam ti da ove godine neću", izgovorila sam dovoljno glasno da ne mora prenositi odgovor. Neko je dobacio da se ne stidim. Majka je rekla da je samo jedna kratka pjesma. Nisam se stidjela pjesme. Stidjela sam se što mi i dalje drhte ruke kad odraslom čovjeku ponovim ono što je već čuo.
Otac je rekao da sam mu pokvarila rođendan. Moj partner se pomjerio na stolici, ali sam mu dodirnula ruku. Nisam trebala da drugi muškarac pregovara o mom ustajanju. Rekla sam ocu da sam došla slaviti s njim, a ne nastupati. Jedan od njegovih kolega promijenio je temu i upitao gdje se naručuje kafa. Nije održao govor u moju odbranu. Jednostavno je gostima dao nešto drugo da rade sa svojim očima.
Ostala sam do kraja večeri. Bilo bi lakše otići ljuta nego sjediti dok otac razgovara sa svima osim sa mnom. Kad sam pomogla pokupiti poklone, rekao je da je to nekad bila naša posebna stvar. Odgovorila sam da jeste, dok sam je željela. Pitala sam zna li ijednu pjesmu koju sada slušam. Nije znao, ali me prvi put nije prekinuo tvrdeći da se šalim. Odnijeli smo zajedno kutije do auta, bez pomirenja koje bi gosti mogli primijetiti.
Nekoliko dana poslije poslala sam mu pjesmu koja mi se sviđala. Nije bila posebno duboka niti pogodna za porodično slavlje. Otac je odgovorio da mu je refren dosadan. Nasmijala sam se i napisala da meni nije. Još ne znam hoće li sljedeći rođendan pokušati ponovo. Znam da smo prvi put razgovarali o nečemu što slušam kao odrasla žena, a da niko nije tražio da namjerno pogrešno izgovorim riječi.