Gitara se pojavila kad su pomjerili kćerkin ormar. Dvadeset godina stajala je između zida i kartonske kutije s kablovima. Senad je obrisao prašinu rukavom, a Mirsada se odmah našalila da susjedi još ne znaju kakva ih opasnost čeka. On se nasmijao kratko i vratio gitaru u futrolu. Kćerka se odselila tri dana ranije. Planirali su sobu pretvoriti u radni prostor, ali ni jedno nije zapravo znalo šta će raditi u njemu.

Sljedeće večeri Mirsada je čula tih zvuk iz sobe. Senad je pokušavao namjestiti žice i prekidao svaki put kada čuje njene korake. Sjetila se da je tako svirao i na početku braka, uvijek malo tiše nego što može. Tada ga je zadirkivala jer joj se sviđalo kako pocrveni. Nikada nije pomislila da je šala s vremenom postala prepreka. Ušla je i pitala želi li da zatvori vrata izvana ili da ostane slušati.

Rekao je da može ostati, ali da još zvuči loše. Odgovorila je da nije kupila kartu. Oboje su se nasmijali, ovaj put zajedno. Svirao je pjesmu koju je nekada znao, gubeći akorde usred refrena. Mirsada je pokušala pjevati i također zaboravila riječi. Nakon nekoliko minuta odustali su od tačnosti i nastavili izmišljati. Prazna soba prvi put nije zvučala kao mjesto iz kojeg je neko otišao nego kao prostor u kojem se nešto još može dogoditi.

Kasnije joj je priznao da je gitaru sklonio i zato što se sramio želje da svira bez naročitog talenta. Sve u njihovom životu moralo je imati rezultat. Mirsada je rekla da već godinama želi pisati kratke priče, ali uvijek prvo pegla ono što niko nije tražio da bude ispeglano. Dogovorili su dvije večeri sedmično u kojima ne moraju opravdavati kako troše vrijeme. Ponekad je on svirao dok je ona pisala, ponekad su jedno drugo slali u drugu sobu jer koncentracija ima svoje granice.

Za godišnjicu nije joj priredio koncert. Skuhao je večeru i poslije pitao smije li čuti jednu njenu priču. Pročitala mu je kratku scenu o dvoje ljudi koji ne znaju šta da rade s praznim stanom. Prepoznao ih je i nije pitao hoće li je objaviti. Uzeo je gitaru i pronašao jednostavnu melodiju. Mirsada je naslonila noge na njegovu stolicu. Njihova kćerka poslala je poruku kako su. Odgovorili su tek kasnije, kada su završili ono što je tog trenutka pripadalo samo njima.