Rukopis sam dao Tei u aprilu. Rekla je da će ga čitati polako, jer želi uživati, a ja sam tu rečenicu prihvatio kao dokaz ljubavi. Radilo se o mojoj prvoj dužoj priči. Nisam očekivao izdavača ni nagrade, samo sam želio da neko blizak pročita ono na čemu sam radio tokom večeri koje ona često provodi na putu. Povremeno bih pitao dokle je stigla. Uvijek je odgovarala dovoljno precizno da ne pitam dalje.
U junu je pohvalila odnos dvojice braće. U julu je rekla da kraj ostavlja snažan utisak. Ja sam joj u međuvremenu već ispričao gotovo cijeli zaplet, strahujući da je opterećujem vlastitim radom. Na rođendanu zajedničkog prijatelja neko me pitao šta pišem. Tea je preuzela objašnjenje, ponosno i uvjerljivo. Pričala je o liku koji je iz posljednje verzije izbačen prije nego što sam joj poslao dokument.
Kod kuće sam pitao je li možda otvorila pogrešnu datoteku. Ponudio sam joj objašnjenje koje bi spasilo oboje. Rekla je da se ne sjeća svake pojedinosti. Onda sam je pitao za posljednju scenu, onu koju nikome nisam prepričao. Nije znala da se događa na groblju. Tvrdila je da je pamti na stanici. Dugo sam gledao u knjige na polici, tražeći u sebi neku manje jadnu reakciju od povrijeđenog amaterskog pisca.
Napokon je priznala da je pročitala prvih deset stranica. Bilo joj je teško nastaviti, ali nije željela da se razočaram. Kasnije je od mojih razgovora sastavljala komentare. Svaka pohvala pravila je novu obavezu da se sjeća prethodne laži. Pitala me bih li zaista lakše podnio da mi je rekla kako joj se priča ne sviđa. Odgovorio sam da to nikada nećemo saznati, jer tu mogućnost nije dopustila ni meni ni sebi.
Nisam raskinuo s njom te noći. Bilo bi previše jednostavno pretvoriti rukopis u mjeru svih naših godina. Ali prestao sam ga nuditi kao most preko svake tišine. Tea je nekoliko dana kasnije rekla da bi ga sada pročitala. Zamolio sam je da to ne radi iz krivice. Trebalo mi je vrijeme da ponovo vjerujem njenoj pažnji, a njoj da prestane misliti kako ljubav znači stalno izgovarati ono što druga osoba želi čuti.
Priču sam poslao grupi čitalaca koje nisam poznavao. Jedan je rekao da je sredina spora. Druga nije vjerovala završetku. Njihove primjedbe su me zaboljele, ali sam ih mogao upotrijebiti. Tea me pitala kako je prošlo i slušala odgovor bez pohvale. Prvi put nakon dugo vremena razgovarali smo o pisanju, a da nijedno od nas nije glumilo čitaoca kojeg nema.