Prvu noć u zajedničkom stanu Emina je provela budna zbog otvorenih vrata spavaće sobe. Vahid ih je u svom podstanarskom stanu uvijek ostavljao otvorena. Četrnaest godina braka, dva grada i stotine vikenda nisu im pokazali da jedno od njih zaspi slušajući frižider, a drugo samo kad ga više ne čuje. Ustala je, zatvorila vrata i probudila muža zvukom koji je za nju označavao mir.
Njihovi prijatelji zamišljali su trajni medeni mjesec. Vahid je dobio posao blizu njenog, kutije su stigle, odvojene kirije prestale. Na useljenju su im poklonili dva ista velika peškira. Emina je pomislila kako nikada nije tražila da njihovi peškiri budu isti. Nedostajala joj je radost iščekivanja petka, a nije znala kako priznati da joj ponekad nedostaje i ponedjeljak u kojem je sama upravljala tišinom.
Vahid je jedne večeri preuredio začine dok je kuhala. Nije to učinio da je povrijedi, nego zato što je smatrao da konačno ima pravo ostavljati trag u kuhinji. Emina je planula zbog cimeta među slanim začinima. On je spustio teglicu i upitao je li uopće doselio ili samo produžio posjetu. Odjednom se nisu svađali oko police. Oboje su zašutjeli dovoljno dugo da to prepoznaju.
Sjela je na neotvorenu kutiju njegovih knjiga. Rekla mu je da joj nedostaje samoća i odmah dodala da to nije poziv da ponovo ode. Vahid je priznao kako svakog popodneva smišlja program za njih dvoje, uplašen da će obična večer pokazati da je bolji muž na daljinu. Dok su živjeli odvojeno, svaki susret morao je opravdati kartu. Sada su isti napor ulagali u utorak s ostacima ručka.
Nisu napravili raspored ljubavi. Dogovorili su da oboje smiju otići u drugu sobu bez objašnjenja i da se prazna večer ne mora spašavati izlaskom. Emina je oslobodila policu za njegove knjige. Vahid je prestao pitati treba li joj društvo svaki put kad bi uzela kaput. Ponekad su pogriješili. Jedne subote proveli su gotovo cijeli dan odvojeno i onda se u kuhinji oduševili što imaju šta ispričati.
Vrata spavaće sobe ostala su predmet pregovora. Našli su položaj u kojem su bila pritvorena, a nijedno sasvim zadovoljno. Vahid je jedne noći kroz procjep promolio glavu i upitao može li u goste. Emina je odmaknula knjigu sa njegove strane kreveta. Smijala se dok je dolazio, s vlastitim, starim peškirom prebačenim preko ramena, čovjek koji je konačno stanovao kod kuće.