Jelena je otišla u sportski centar da vrati prijateljici zaboravljeni šal. Kroz staklo male sale vidjela je muža kako pleše. Emir je držao ženu za ruku, okretao je uz muziku i smijao se onako kako se kod kuće rijetko smijao. Prepoznala je ženu s jedne stare fotografije. Zvala se Dunja i nekada je s njim osvajala nagrade na amaterskim plesnim takmičenjima, dok su još bili par.
Emir je rekao da subotom pomaže kolegi u servisu. Jelena nije čekala kraj pjesme. Ušla je, položila šal na klupu i pitala je li servis promijenio djelatnost. Emir je ispustio Dunjinu ruku. Instruktor koji je radio s njima ugasio je muziku i taktično otišao po vodu. Dunja je odmah rekla da nije znala da Jelena ne zna za časove.
Pripremali su nastup bivših članova plesnog kluba. Nije bilo obnovljene ljubavne veze, što je Jelena kasnije mogla prihvatiti. Ono što nije mogla prihvatiti odmah bilo je šest sedmica izmišljenih radnih subota. Za to vrijeme sama je uređivala stan i otkazala izlet jer je mislila da su im dodatni prihodi potrebni. Emir je slobodu za ples dobio od njenog povjerenja, ne od dogovora.
Kod kuće je objasnio da joj je prije nekoliko godina smetalo kada je Dunja zvala. Jelena se sjećala tog poziva: zvala je u ponoć, a ona je sutradan rano radila. Priznala je da je reagovala grubo, ali nije tada zabranila cijeli dio njegovog života. On je priznao da mu je bilo lakše iskoristiti staru svađu nego otvoriti novo pitanje. Usto mu se svidjelo imati nešto samo svoje, bez objašnjavanja.
"Svoje možeš imati", rekla je Jelena. "Ali subote nisu postale duže zato što si meni rekao da radiš." Dogovor o obavezama morao je biti stvaran. Nije tražila da odustane od nastupa. Tražila je da prestane praviti od njenog pristanka stvar koju može zaobići jer unaprijed očekuje neprijatan razgovor.
Emir je naredne sedmice očistio i okrečio sobu koju je obećao završiti. To nije predstavljalo otkup krivice, nego zakašnjeli posao. Jelena je otišla na jednodnevni izlet s prijateljicom. Na plesni nastup došla je kasnije, sjela u posljednji red i gledala ga bez potrebe da glumi oduševljenje. Bio je dobar. To ju je istovremeno radovalo i boljelo.
Poslije joj je ponudio ruku za običan ples. Rekla je da večeras ne želi. Emir je prihvatio odgovor. Mjesec kasnije sama je predložila da odu na muziku. Plesala je nespretno i ljutila se kada je pokušavao podučavati usred pjesme. Nasmijali su se, a on je prestao brojati korake. Nije to bio povratak na staro, nego pokušaj da nešto njegovo više ne mora biti skriveno od nje.