Mušterija je tražila tri jednaka buketa, bez ruža. Rekla je da ruže izgledaju kao izvinjenje. Filip je složio bijele ljiljane, zelenilo i sitne ljubičaste cvjetove. Čovjek je pregledao sva tri, platio gotovinom i zatražio kartice koje će sam ispisati. Filip je razmišljao o nabavci za vikend, ne o tome zašto neko treba tri jednaka znaka pažnje.
Jednu je karticu mušterija ostavila na pultu. Pisalo je: "Za naš četvrtak, N." Ispod je bila adresa Filipovog stana.
Prvo je pomislio da je pogrešno pročitao broj. Njegova supruga Irena radila je četvrtkom od kuće. Čovjek se vratio prije nego što je Filip uspio bilo šta odlučiti i uzeo karticu, zahvaljujući se na urednosti. Filip mu je dopustio da ode. Nije znao bi li pitanje postavljeno u radnji proizvelo istinu ili samo predstavu koju bi morao gledati pred pomoćnicom.
Tog popodneva zatvorio je na vrijeme i otišao kući. Na kuhinjskom stolu stajao je njegov buket. Irena je rekla da ga je poslala kolegica zbog završenog projekta. Filip je izvukao račun iz džepa i položio ga kraj vaze. "Ja sam ga napravio", rekao je. Irena je pogledala broj buketa na računu, pa njega. Njena prva reakcija bila je pitanje kome su namijenjena druga dva.
Taj trenutak gotovo ga je nasmijao. Stajali su u vlastitom stanu, a ona je upravo otkrila da možda nije jedina kojoj njen ljubavnik donosi cvijeće. Filip nije odgovorio jer nije znao. Sjeo je za sto i pitao koliko dugo traje njihova veza. Irena je rekla da traje pet mjeseci i da nije planirala otići. Njemu to nije zvučalo kao utjeha.
Narednih dana razgovarali su o stanu, poslu i ljudima kojima treba reći da su se razdvojili. Irena je pokušala objasniti da je veza postala navika iz koje nije znala izaći. Filip je razumio da navike mogu biti jake. Nije razumio zašto je on morao živjeti u verziji njenog dana koja nije postojala. Otišao je privremeno prijatelju, zadržavajući pravo na vlastiti stan i vrijeme da odluči.
Mušterija se dvije sedmice kasnije vratila po cvijeće. Filip ju je poslužio, uredno i hladno. Nije spomenuo Irenu niti naplatio više. Poslije je pomoćnici rekao da preuzme radnju na deset minuta. Sjeo je u obližnji park i pustio da mu se ruke smire. Nije morao od posla praviti mjesto osvete da bi njegova povreda bila stvarna.
Na kraju se odlučio razvesti. U radnji je nastavio praviti bukete, uključujući bijele ljiljane. Jednog jutra kupio je sebi malu lončanicu, nešto što nije morao rezati da bi izgledalo lijepo. Stavio ju je na prozor novog stana i zaboravio skinuti cijenu. Kada ju je primijetio, ostavio ju je još jedan dan. Nije žurio da sve odmah bude uređeno.