Rekla sam da nosim dvije velike torbe za sestru i da ću zato putovati njenim autom. Darko je prihvatio objašnjenje bez mnogo pitanja. On je namjeravao krenuti kasnije, a na porodičnom slavlju trebali smo se pojaviti zajedno. Planirala sam ga sačekati u dvorištu, poljubiti i cijelu vožnju izbrisati iz razgovora. Nisam imala dvije torbe. Imala sam jednu malu i dovoljno straha da od nje napravim cijeli prtljažnik.
Darko je vozio prebrzo za mene. Nije bilo dovoljno da kažem kako se bojim. Odgovarao je da zna cestu, da auto dobro drži i da ga ometam dok vozi. Ponekad bi usporio nekoliko minuta, kao uslugu koja se ne smije tražiti ponovo. Poslije posljednjeg putovanja ruke su me boljele od držanja za rub sjedišta. Kod kuće sam mu rekla da mi je bilo muka. Taj izgovor prihvatio je lakše od moje stvarne rečenice.
Ujutro je izašao ranije da pomogne sa stvarima. Sestra je otvorila prtljažnik. Unutra su bile dvije jakne i moja mala torba. Pogledala sam je, ali nije razumjela kakvu pomoć tražim. Darko je pitao gdje je ostalo. Rekla sam da je plan promijenjen. Ponudio je da me onda poveze. Sestra je već držala vrata svog auta i prvi put sam jasno vidjela koliko bi još laži trebalo da izbjegnem jednu neugodnu istinu.
Rekla sam da ne želim putovati s njim jer se bojim njegove vožnje. Nasmijao se prema sestri, očekujući da će se ona pridružiti. Nije. Rekao je da smo dvadeset godina stizali živi. Odgovorila sam da ne želim još dvadeset godina stizati s bolnim rukama. Nije mi bilo ugodno izgovoriti to pred njom. Ni njemu nije bilo ugodno slušati. Ali privatno sam već pokušavala i svaki put završila objašnjavajući zašto moj strah nije uvreda njegovoj sposobnosti.
Na slavlju je dugo razgovarao s ljudima za drugim stolom. Kada smo napokon ostali sami, rekao je da sam ga ponizila. Priznala sam da sam lagala i da nisam smjela sestru pretvoriti u pokriće. Nisam povukla razlog. Pitao je šta sad očekujem. Rekla sam da ću se vratiti s njom. To nije bio plan kako da ga naučim pameti. Bio je to odgovor na sasvim konkretno pitanje o mom povratku.
Sedmicu kasnije predložio je da ja vozim na zajednički ručak. Nisam iz toga napravila dokaz da se sve promijenilo. Uzela sam ključeve. Na jednom skretanju počeo je objašnjavati kako bih mogla brže. Pogledala sam ga kad smo stali na semaforu. Zatvorio je usta i pomjerio ruku sa sjedišta. Ostatak puta razgovarali smo o hrani koju ćemo naručiti. Nijednom nisam morala izmisliti razlog za disanje.