Kada je stigla poruka da sam primljena, istrčala sam iz sobe i pokazala telefon Ognjenu. Radilo se o poslu zbog kojeg sam mjesecima učila, slala prijave i pretvarala naš sto u hrpu bilješki. Zagrlio me, rekao da je ponosan, a zatim zašutio. Njegovo lice nije ličilo na lice čovjeka koji slavi. Ponuda je uključivala nekoliko mjeseci rada u drugom gradu. To smo znali od početka, ali tek sada je postalo stvarno.
Odmah sam ga pitala da li želi da odbijem. Odgovorio je da ne želi. Nisam mu povjerovala, jer sam podršku zamišljala kao radost bez ostatka. Rekla sam da mi kvari najljepši dan, a on se povukao u kuhinju i počeo prati čaše. Kasnije mi je bilo teško sjetiti se koliko sam brzo njegovu tugu pretvorila u zahtjev koji nije izgovorio. Bila sam navikla da se ljubav dokazuje time koliko dobro druga osoba sakrije vlastiti gubitak.
Uvečer je rekao da želi da odem i da mu je istovremeno žao što neko vrijeme nećemo živjeti zajedno. Nije tražio da osjećaj riješim odustajanjem. Tražio je da smije biti tužan bez optužbe da me sputava. Sjela sam pored njega. Priznala sam da se i sama bojim odlaska, pa mi je njegovo potpuno oduševljenje trebalo kao potvrda da je odluka sigurna. Oboje smo od drugog očekivali emociju koja bi nam olakšala vlastitu.
Naredne dane proveli smo planirajući obične stvari. Kad možemo razgovarati, kako ćemo podijeliti troškove posjeta, šta ćemo s biljkama i paketima koji stižu. Nismo od plana napravili obećanje da nijedna večer neće biti teška. Ognjen je otišao sa mnom kupiti kofer. Kad sam birala prevelik, nasmijao se i rekao da nekoliko mjeseci ne zahtijeva prenošenje cijelog stana. Prvi put tog dana smijeh nije služio da sakrije ništa.
U novom gradu imala sam dobrih i loših dana. Ponekad mu nisam htjela reći da mi je teško, bojeći se da će pomisliti kako nije trebalo ići. Nikad to nije rekao. Slušao je, a zatim pričao o svom danu, koji se nastavljao i bez mene. Kad je došao u prvu posjetu, nije procjenjivao koliko mi je novi život bolji. Pomogao mi je pronaći prodavnicu koja radi kasno i upoznao kolegicu s kojom pijem kafu.
Poslije nekoliko mjeseci vratila sam se s više stvari nego što je kofer mogao primiti. Ognjen me dočekao radosno i pomalo zbunjeno, naviknut na vlastiti raspored. Ovog puta nisam njegovu nespretnost proglasila manjkom ljubavi. Ostavila sam torbe kraj zida, sjela s njim i pitala kako želi provesti veče. Dobra vijest o mom povratku, kao i ona o odlasku, smjela je imati više od jednog osjećaja.