Lana je pred restoranom zatekla Vedada kako razgovara s konobarom, ozbiljan kao da organizuje dolazak delegacije. Rezervisao je sto pored ulaza, provjerio prolaz i zamolio da se skloni stolica. Sve je bilo korisno, ali onda je konobar počeo gurati njena kolica bez pitanja. Lana ga je zaustavila. Vedad je pocrvenio i odmah se izvinio, iako nije on dodirnuo kolica. Prvi sastanak počeo je tuđom žurbom da sve bude dobro.
Poznavali su se iz zajedničkog kursa fotografije. Lana je radila grafički dizajn, Vedad prodavao sportsku opremu. Tokom izleta razgovarali su o bojama neba i lošim fotografijama hrane, bez velikih ispovijesti. Kada ju je pozvao na večeru, obradovala se njegovoj direktnosti. Sada je gledala čovjeka koji je zaboravio razgovarati čim je pokušao predvidjeti svaku njenu potrebu. Pitala ga je hoće li joj i jelo izabrati prema širini prolaza.
Nasmijao se, pa priznao da se boji biti nepristojan. Lana mu je rekla da može pitati umjesto nagađati. Željela je drugi sto jer je kraj ulaza hladno. Konobar je predložio premještanje na sredinu, provjerili su prostor i sjeli. Nije bilo potrebno da cijeli restoran učestvuje. Vedad je konačno otvorio jelovnik i priznao da ne voli ribu, iako je izabrao mjesto poznato upravo po njoj.
Večera je postala ugodnija kada su prestali pokušavati biti dobri primjeri. Lana je pričala o klijentu koji želi logotip u boji koju ne zna imenovati. Vedad o bratu koji stalno posuđuje opremu i vraća je u pogrešnim torbama. Posvađali su se oko filma koji je njemu drag, njoj nepodnošljiv. Ta mala rasprava bila joj je draža od svakog pažljivo pripremljenog komplimenta. Osjećala se viđenom kao osoba koja može imati iritantno mišljenje.
Poslije večere htjeli su do obale, ali Vedad nije znao kakva je staza. Lana je znala drugi put i predložila ga. Hodao je uz nju, bez ruke na naslonu kolica. Kada su stigli do mirnog mjesta, pitao je smije li je poljubiti. Rekla je da smije i da za to ne treba rezervacija. Njegov smijeh joj je dotakao obraz prije usana, što je zapamtila jasnije od svega iz restorana.
Na sljedeći sastanak pozvala ga je kod sebe da zajedno pregledaju fotografije. Vedad je pitao treba li šta donijeti. Rekla je kolač bez kokosa. Došao je s običnom kutijom i svojim lošim fotografijama, spreman da ih ona ismije. Nije pitao je li se umorila prije nego što je ona sama predložila pauzu. Ostali su razgovarati dugo nakon što su ugasili računar. Ovog puta nijedno nije mislilo da sastanak treba zaslužiti posebnom vrstom zahvalnosti.