Prvi termin sam zakazala sama. Poslije nekoliko mjeseci u kojima sam svaku raspravu pretvarala u višednevnu šutnju, poželjela sam razgovarati s nekim izvan našeg stana. Emil me nije poslao niti postavio uslov. Rekao je da mu je drago što pokušavam učiniti nešto za sebe. Ta rečenica mi je toliko prijala da sam je ponijela do vrata savjetovališta. Onda sam prošla pored njih i sjela u kafić preko puta.
Otkazala sam prekasno, kratkom porukom o poslu. Kod kuće sam rekla da je razgovor bio naporan. Emil nije tražio pojedinosti. Skuhao je čaj i ostavio me na miru. Mogla sam tada priznati da nisam ušla. Umjesto toga rekla sam da imam novi termin sljedeće sedmice. Nisam ga zakazala. U kalendar sam upisala isto vrijeme i tako napravila obavezu koja je postojala samo između mene, njega i konobara koji je zapamtio šta pijem.
Nisam izmišljala stručne savjete. Izmišljala sam vlastitu hrabrost. Govorila sam da sam uspjela reći nešto teško, da mi treba vremena, da se promjene ne vide odmah. Sve su te rečenice bile dovoljno moguće da ih nije preispitivao. Ponekad bih u kafiću zaista zapisivala o čemu želim razgovarati. Ali nijedna bilježnica nije mogla odgovoriti kada bih počela objašnjavati zašto sam uvijek ja ta koja mora prva popustiti.
Jedne srijede Emil je završio posao ranije i sjeo za moj sto. Nije me pratio. Vidio me kroz prozor na putu prema prodavnici. Rekla sam da je termin otkazan. Pitao je želim li društvo. Konobar je donio uobičajenu kafu i pitao hoću li i danas ostati do šest. Emil nije odmah shvatio. Ja sam shvatila da ću ga, nastavim li, morati pretvoriti u čovjeka kojem se još jedna slučajnost objašnjava lažima.
Rekla sam da nisam otišla nijednom. Sjedio je mirno, što mi je bilo teže od ljutnje. Pitao je zašto sam mu onda dopuštala da vjeruje kako zajedno čekamo neki pomak. Nisam imala dobar odgovor. Bojala sam se razgovora s nepoznatom osobom i istovremeno uživala u njegovom novom strpljenju. Nije se naljutio zato što nisam tražila pomoć. Naljutio se jer sam nepostojeći trud koristila da odgodim svako pitanje o ponašanju koje ga je povređivalo.
Sljedeći termin nisam upisala u zajednički kalendar. Zakazala sam ga i otišla, bez obećanja da će to popraviti naš odnos. Poslije sam mu rekla samo da sam bila. Nije pripremio čaj kao nagradu. Pitao je hoćemo li večerati, a za stolom mi rekao jednu stvar koju sam inače odbijala čuti. Nisam uspjela odgovoriti lijepo. Uspjela sam ostati i reći da mi treba deset minuta, umjesto tri dana u kojima bih ga kažnjavala tišinom.