Prvi put sam vidjela tetovažu dok je Petar zavrtao rukave da opere suđe. Pisalo je Elena, sitnim slovima na unutrašnjoj strani ruke. Bili smo zajedno tek mjesec dana. Na trenutak sam pomislila nešto toliko neugodno da mi je lice postalo vrelo. Onda je vidio gdje gledam i rekao da je ime starije od našeg poznanstva. Naravno da je bilo. Ipak sam morala sjesti, kao da su me obje mogućnosti podjednako zatekle.
Rekao je da je tetovažu napravio sa dvadeset dvije godine. Žena kojoj je pripadala danas je živjela daleko i nisu bili u kontaktu. Nije izgovorio ništa ružno o njoj, što sam poštovala i istovremeno, sasvim nepravedno, zamjerila. Bilo bi mi lakše da je odmah proglasi greškom. Umjesto toga rekao je da su se voljeli, zatim loše rastali, i da mu ruka zbog toga ne mora cijelog života biti neprijatelj.
Narednih dana sam ime primjećivala svuda. Dok je držao šolju, dok mi je pridržavao vrata, dok se smijao i pomjerao ruke. Nije bilo vidljivije nego prije, samo sam ga sada tražila. Prijateljica je rekla da sam dobila muškarca s već gotovom posvetom. Nasmijala sam se i poslije se osjećala još gore. Nisam željela biti praktična zamjena za davnu djevojku, žena zbog koje se čak ni mastilo ne mora promijeniti.
Petru sam to rekla jedne večeri. Pitao je mislim li da me izabrao zbog imena. Rekla sam da ne mislim, ali se ponekad tako osjećam. Nije pokušao dokazivati ljubav obećanjem da će izbrisati kožu. Pitao je šta se dešava među nama kada prestanem gledati tetovažu. Pitanje me prvo naljutilo. Onda sam pomislila na naše duge razgovore, na način na koji pamtimo različite stvari i na to koliko sam često bila zadovoljna dok nisam počela provjeravati njegovu ruku.
Nije nestalo preko noći. Jednom sam ga zamolila da obuče duge rukave za večeru s mojim društvom i odmah čula šta tražim. Povukla sam molbu. Rekao je da razumije zašto mi nije jednostavno, ali da ne želi provoditi novu vezu sakrivajući dokaz da je imao staru. To je bio teži odgovor od obećanja. Mogla sam ga prihvatiti ili otići, nisam mogla pretvoriti drugu Elenu u osobu koja nikada nije postojala.
Na kraju ljeta otišli smo na kupanje. Držao mi je stvari dok sam vezala kosu, a ime je bilo okrenuto prema suncu. Prvi put ga nisam pročitala do kraja. Gledala sam ga kako balansira s dvije torbe i mojim sandalama, mrmljajući da sam ponijela pola kuće. Uzela sam jednu torbu. Bila sam Elena koja je stajala tu, s mokrim ramenima, i toga dana mi nije trebalo još jedno mjesto na njegovoj koži.