Senka je znala da će Milan popraviti točak na njenom koferu prije nego što primijeti da plače. Nije bio ravnodušan. Samo je uvijek prvo vidio stvar koju može uraditi rukama. Kad bi govorila da je imala težak dan, pitao je treba li joj donijeti hranu. Kad bi rekla da ga je poželjela, provjerio bi kada joj dolazi autobus. Voljela je njegovu pažnju i istovremeno se osjećala usamljeno u razgovorima koji su brzo postajali spiskovi zadataka.
Za njihov prvi zajednički rođendan napisala mu je dugu poruku. On joj je kupio kvalitetnu lampu za radni sto, jer je spomenula da joj svjetlo smeta dok čita. Poklon je bio pažljiv, ali uz njega je stajala samo kartica s dvije riječi. Senka se zahvalila i cijelo veče bila tiša. Milan je nekoliko puta pitao da li je boja pogrešna. Ponudio je zamjenu, ne shvatajući da je rasvjeta jedino o čemu u tom trenutku nije željela razgovarati.
Nakon večere rekla mu je da bi voljela čuti šta osjeća. Pitao je zar ne vidi. Odgovorila je da vidi, ali joj ponekad treba i da čuje. Milan je izgledao kao učenik kojem je zadatak objašnjen jezikom koji razumije samo napola. U njegovoj porodici briga je značila donijeti drva, popraviti vrata, ostaviti hranu. Niko nije tražio rečenice. Senka nije željela omalovažiti taj jezik, ali nije mogla zauvijek živjeti samo od prevoda.
Sljedećeg jutra donio je papir s nekoliko napisanih redova. Čitao je nespretno, zastajao i sam se ljutio na riječi koje su mu zvučale tuđe. Senka ga je zamolila da ostavi papir. Pitala je šta mu je nedostajalo dok je bila na putu. Rekao je da je u kuhinji bilo previše tiho i da je dva puta skuhao kafu za dvoje. Nije to zvučalo kao govor. Upravo zato ga je mogla čuti.
I ona je nešto promijenila. Kad bi donio hranu, nije više čekala drugu, važniju pažnju prije nego što ga zagrli. Kad bi htjela razgovor, rekla bi da ne traži rješenje. Milan nije preko noći postao rječit. Ponekad bi pitao treba li zagrljaj ili savjet, a ponekad pogriješio oboje i nasmijao je. Lampa je ostala na stolu, korisna i lijepa, bez obaveze da sama nosi cijelu poruku.
Jedne večeri Senka je otputovala na nekoliko dana. Milan joj je poslao fotografiju popravljene police koju je ranije spomenula. Ispod je dodao da mu nedostaje i da nema ništa pokvareno čime bi se trenutno mogao zabaviti. Senka se nasmijala u hotelskoj sobi. Odgovorila je da će se brzo vratiti i zamolila ga da do tada ostavi barem jednu stvar kakva jeste.