Moja kćerka je rezervisala restoran prije nego što smo Ivan i ja odlučili šta slavimo. Rekla je da je godinu dana dovoljno da čovjek zna. Imala je pravo, samo nije znala na koje smo pitanje odgovorili. Ivan i ja smo znali da želimo biti zajedno. Nismo znali zašto bi to značilo prodati jedan stan, podijeliti ormar i pred rodbinom ponovo izgovoriti riječi koje oboje još pamtimo iz drugih života.
Upoznali smo se na kursu italijanskog. On je dolazio jer je želio posjetiti sina, ja jer mi je utorkom kuća bila posebno tiha. Nisam očekivala ljubav u učionici s pokvarenim grijanjem. Prvi put me nasmijao kada je nastavnicu, umjesto za olovku, zamolio za oprost. Kasnije je tvrdio da je to bila namjerna vježba. Dopustila sam mu tu malu izmišljotinu jer je ostalo govorio neobično otvoreno.
Na večeru su došli moja kćerka, njegov sin i njihove porodice. Djeca su nam poklonila putovanje za dvoje i kovertu u kojoj je bila nacrtana kuća. Prijedlog je bio praktičan: Ivan bi prodao stan, preselio kod mene, a novac ostavio za zajednička putovanja. Slušala sam kako ljudi koje volim raspoređuju naše ladice, uspomene i jutarnje navike. Ivan je okretao viljušku pored tanjira. Znala sam taj pokret, tražio je rečenicu koja neće nikoga povrijediti.
Izgovorila sam je prije njega. Ne želimo se seliti. Moja kćerka je pogledala Ivana kao da je on razlog mog straha. Njegov sin je pitao znači li to da veza nije ozbiljna. Ivan je tada spustio viljušku i rekao da ozbiljno shvata ženu koja treba svoju kuhinju ujutro, baš kao što ona ozbiljno shvata njegovu potrebu da nedjeljom sluša radio preglasno. Za tim stolom to je zvučalo gotovo nepristojno jednostavno.
Večera nije propala, ali je izgubila scenarij. Kćerka je priznala da se boji moje samoće. Rekla sam da i ja znam kako izgleda, pa je zato ne želim liječiti odricanjem od svega što mi prija. Nismo odbili putovanje. Odbili smo nacrt kuće. Djeca su se kasnije smijala toj razlici, još pomalo povrijeđena što njihova dobra namjera nije bila dovoljna da postane naš plan.
Te noći Ivan me ispratio do vrata. Pitao je želim li da ostane. Rekla sam da želim, ali da ujutro mora stišati radio. U hodniku nije bilo kutije s prstenom, ni odluke za koju bismo sutra morali biti hrabriji nego danas. Bile su njegove cipele pored mojih i dogovor da u srijedu spavamo kod njega. Za nas je to bio sasvim ozbiljan oblik budućnosti.