Kada je konobar spustio tanjir s prstenom, Una je prvo pomislila da je pogriješio sto. Onda je Dario ustao i muzika se utišala. Njihovi prijatelji izvadili su telefone gotovo istovremeno. Una je pogledala najbolju prijateljicu, koja joj je ohrabrujuće klimnula. Dva mjeseca ranije rekla je Dariju da još nije spremna za brak i da nikada ne želi javnu prosidbu. Bio je to miran, jasan razgovor, bez skrivenog izazova da je iznenadi.
Dario je kleknuo. Govorio je o četiri lijepe godine i domu koji će napraviti. Una je čula kako neko šapuće: "Reci da." U grlu joj se skupila panika, ali nije htjela koristiti jednu riječ da kupi nekoliko minuta mira. Rekla je da želi razgovarati nasamo. Dario je nastavio držati kutiju otvorenom, kao da njena rečenica još nije konačna. Tek kada je ustala, spustio je ruku.
U hodniku restorana pitao je zašto ga ponižava. Una je odgovorila da je znao šta želi i ipak doveo publiku. Priznao je da se nadao kako će atmosfera pomoći da promijeni mišljenje. Njen strah od braka pripisivao je razvodu roditelja, uvjeren da bolje razumije njen razlog nego ona. Una mu je rekla da se ne radi samo o strahu. Još nije željela obećanje koje će promijeniti njihov život, a sada nije bila sigurna ni u dogovor koji su već imali.
Vratila se po torbu. Zamolila je prijatelje da izbrišu snimke i ništa ne objavljuju. Većina je odmah poslušala. Jedan je rekao da je šteta jer je početak bio lijep. Njena prijateljica tada mu je uzela telefon i sačekala da obriše snimak pred njim, uz njegov pristanak. Kasnije je priznala Uni da joj je Dario rekao kako su se već dogovorili o braku i da je iznenađenje samo forma.
Una je prespavala kod sestre. Dario joj je slao poruke, prvo ljutite, zatim molećive. Odgovorila je sutradan da će razgovarati kad prestane tražiti da ga utješi zbog posljedica vlastite odluke. Na sastanku je priznao da je prijateljima prešutio njeno odbijanje. Nije bilo drugog plana iza tog plana, samo njegova uvjerenost da će dovoljno lijep prizor nadjačati ono što je rekla.
Rastali su se nekoliko sedmica kasnije. Uni je nedostajao čovjek s kojim je dijelila četiri godine, pa odlazak nije ličio na trijumf. Ipak se nijednom nije poželjela vratiti u trenutak pred tanjirom i izgovoriti lažno da. Na sljedećoj večeri s prijateljima konobar je pitao smije li skloniti praznu stolicu. Una je odgovorila da smije. Razgovor je nastavio teći bez usporene muzike i podignutih telefona, a ona je naručila ono što joj se zaista jelo.