Amila je muškarca s brojem devetnaest poznavala po ruci. Podizao ju je mirno, bez okretanja, upravo kad bi pomislila da je stara kutija ili stakleni uteg napokon njen. Tokom tri mjeseca malih nedjeljnih aukcija dvaput ju je nadmašio. Jednom je ona pobijedila njega i osjetila zadovoljstvo sasvim nesrazmjerno vrijednosti napuklog porcelanskog psa. Kod kuće ga je smjestila na policu, gdje je više podsjećao na pobjedu nego na dobar ukus.
Predmet broj četrdeset dva bio je mali drveni ormarić za pisma. Amila ga je prije aukcije otvorila i pomirisala suho drvo, zamišljajući gdje bi stajao. Odredila je najviši iznos koji može potrošiti. Muškarac s brojem devetnaest stajao je nekoliko koraka dalje i također ga gledao. Ovoga puta primijetila je da ima toplu zelenu košulju i naočale koje stalno gura prema čelu. Bila je ljuta što protivnik odjednom ima lice koje joj se sviđa.
Kad je licitacija počela, nekoliko drugih ljudi uključilo se brže nego što su očekivali. Amila je došla do svog iznosa i spustila broj. Muškarac je podigao svoj još jednom, zatim i on odustao. Ormarić je kupila žena u ljubičastom kaputu, zadovoljno klimnuvši kao da se sve odvijalo prema njenom rasporedu. Poslije aukcije Amila je otišla po običnu kutiju iz ranije kupovine. Muškarac joj je pridržao vrata, pa rekao da je dobro što nisu morali mrziti jedno drugo i zbog ormarića.
Zvao se Nedim. Priznao je da se još sjeća porcelanskog psa. Amila je rekla da pas nije naročito lijep. "Znam", odgovorio je, "zato sam se naljutio što sam ga uopće želio." Nasmijali su se dovoljno iskreno da zastanu nasred stepenica. Ponudio je kafu u blizini. Ona je prihvatila, ali prvo odnijela kutiju u auto. Nije željela ostaviti utisak da joj treba pomoć samo zato što je iznenada želi duže zadržati.
Uz kafu su govorili o predmetima koje su kupili iz pogrešnih razloga. Nedim je imao vagu bez jednog utega, Amila tri okvira koji nisu odgovarali nijednoj slici. Otkrili su i stvari koje nisu bile na prodaju: njegovu ljubav prema jutarnjoj tišini, njenu naviku da nazove sestru čim se nešto smiješno dogodi. Kad je spomenuo sljedeću aukciju, Amila je predložila da se prije nje vide na večeri. Željela ga je upoznati i s obje ruke slobodne.
Nastavili su povremeno odlaziti na aukcije, svako sa svojim iznosom i ukusom. Nisu sklopili savez protiv drugih kupaca. Ponekad su željeli isti predmet i unaprijed se tome smijali. Porcelanski pas ostao je kod Amile, a Nedim ga je pri prvoj posjeti ozbiljno pozdravio. Ormarić nikada nisu ponovo vidjeli. To je bio jedini izgubljeni predmet kojeg su se oboje sjećali s potpuno jednakim zadovoljstvom.