Lea je znala Nikolu po leđima. Svake nedjelje trčao je nekoliko koraka ispred nje, u istoj izblijedjeloj majici, i nikada se nije okretao. U klubu rekreativaca bio je poznat kao čovjek koji kaže da mu rezultat nije važan, pa odmah provjerava sat. Lea mu nije vjerovala. Ni ona nije bila ništa bolja, samo je svoj sat skrivala ispod rukava.
Na proljetnoj utrci oko jezera odlučila je konačno završiti ispred njega. Imala je trideset dvije godine, posao u osiguranju i mnogo uredno raspoređenih briga. Trčanje je bilo jedino mjesto gdje je uspjeh mogao stati u nekoliko brojeva. Nikola je na startu pitao je li dobro spavala. Odgovorila je da će mu reći na cilju, kada ga sačeka.
Na drugom krugu pukla joj je vezica. Zaustavila se uz stazu i pokušala zavezati dva prekratka kraja. Nikola ju je pretekao, zatim se vratio. Izvukao je rezervnu vezicu iz džepa. Lea se nasmijala: ko trči s rezervnom vezicom? Rekao je da radi s djecom u sportskom centru i da se čitav svijet može zaustaviti zbog sitnice koju odrasli nisu ponijeli.
Dok je popravljala patiku, najbrži su već ušli u treći krug. Nikola je predložio da nastave zajedno. Lea je odmah rekla da joj ne treba pratnja. On je slegnuo ramenima i krenuo, sporije nego inače. Sustigla ga je nakon nekoliko koraka i prvi put primijetila da šepa vrlo blago. Nije bila povreda. Cijelog jutra nosio je kamenčić u cipeli jer nije želio izgubiti vrijeme.
Sjela je na travu i počela se smijati. "Genije s rezervnom vezicom." Nikola je konačno skinuo patiku. Oboje su gledali sitni kamenčić na njegovom dlanu, iznenađeni koliko su mu moći dali. Nastavili su bez mjerenja. Razgovarali su o njegovoj mlađoj sestri, njenoj nezavršenoj zbirci fotografija i tome zašto se odrasli tako lako pretvore u vlastite stroge trenere.
Na cilju su skoro svi već jeli banane. Lea je bila razočarana rezultatom i nije se pretvarala da nije. Nikola je priznao isto. Potom ju je pozvao na palačinke, uz napomenu da to nije utješna nagrada. Pristala je jer joj se svidio dok je sjedio bos kraj staze, više nego u svim nedjeljama njegovog sigurnog trčanja.
Ljeti su se opet takmičili. Nekad bi pobijedila ona, nekad on. Jedne nedjelje Lea je namjerno ostavila sat kod kuće. Nikola ga nije zaboravio, ali ga je okrenuo prema unutrašnjoj strani zgloba. Trčali su do jezera, zatim hodali posljednji krug. Na klupi je otvorila album fotografija koji je konačno završila. Prva slika bila je njegov dlan s kamenčićem, mutna i sasvim dovoljno dobra.