Melina je posljednjeg radnog dana donijela kući saksiju, čestitku i malu kutiju spajalica koju je slučajno ubacila među svoje stvari. Nije bilo velike proslave. Nekoliko kolega bilo je na odmoru, šef na sastanku, a ona je rekla da ne treba ništa organizovati. Suprugu Branimiru pokazala je biljku i upitala gdje bi je stavili. On je predložio prozor u kuhinji, pa nastavio guliti krompir.
Ujutro se probudila u šest. Nije znala treba li ostati u krevetu iz principa. Ustala je, obukla pantalone koje je obično nosila na posao i otvorila ormarić tražeći šolju. Na najvišoj polici stajao je servis sa vjenčanja, tanak porculan sa plavim rubom. Trideset dvije godine čuvali su ga za važne goste i prave prilike. Takvi gosti uvijek su nekako jeli iz običnih tanjira, da se nešto ne razbije.
Branimir ju je našao kako skida prašinu s kutije. Rekao je da bi mogli na izlet, sada kada prvi put imaju slobodan utorak. Ona ga je pitala je li to sve što se promijenilo. Penzionisao se dvije godine ranije, uz večeru i govor koji mu je sama napisala prema uspomenama njegovih kolega. Nije tražila istu svečanost. Samo joj je bilo teško što se njen odlazak uklopio između krompira i večernjih vijesti.
Podsjetio ju je da je rekla kako ne želi proslavu. Melina je potvrdila da je rekla baš to. Nije bilo pošteno očekivati da pročita neizgovoreni nastavak. Ali nije bilo ni kasno reći da joj treba malo pažnje. Dogovorili su piknik. Sama je izabrala mjesto kraj potoka, a on je spakovao ručak. Kada je posegnuo za plastičnim tanjirima, stavila mu je u ruke dva plava porculanska. Nije se pobunio.
Na izletu je pričala o poslu duže nego što je mislila da će htjeti. Nedostajat će joj čak i kolegica koja uvijek ostavlja vrata otvorena. Branimir nije prekidao prijedlozima za nove hobije. Tek kad je završila, upitao ju je čega joj neće biti žao. Nabrajanje je postalo toliko dugo da su se smijali između zalogaja. Melina je malo zaprljala rub stolnjaka, pa ga preklopila i nastavila jesti.
Kod kuće su porculan oprali rukom. Sve je ostalo čitavo, što joj je gotovo djelovalo kao propuštena pouka, pa se nasmijala sama sebi. Nisu morali ništa razbiti da bi ga počeli koristiti. Dva tanjira ostavila je na donjoj polici. Sutradan se opet probudila u šest. Branimir je ustao za njom i pitao želi li doručak. Rekla je da želi, ali da će ga danas pojesti vrlo polako.