Prvi poklon poslije njegove prevare bio je kaput. Nisam ga tražila, ali sam znala zašto ga donosi. Petar je stajao pred vratima s kesom i izrazom čovjeka koji se nada da predmet može izgovoriti ono u čemu on stalno griješi. Rekla sam da kaput ništa ne mijenja. Ipak sam ga obukla sutradan. Bio je topao, lijep i dovoljno skup da na trenutak osjetim zadovoljstvo koje nije imalo veze s ljubavlju.
U narednim sedmicama razgovarali smo mnogo. On je prekinuo drugu vezu i pitao želim li pokušati nastaviti brak. Ja sam rekla da želim, premda sam već gledala stanove koje bih mogla iznajmiti sama. Nisam još znala kada ću otići. Znala sam da ne zamišljam zajedničku budućnost. Tu razliku sam sakrila jer mi je njegova krivnja prvi put davala moć koju nisam željela odmah pustiti.
Počela sam spominjati stvari koje sam ranije odgađala. Novi računar, putovanje s prijateljicom, fotelju koju sam dugo gledala. Petar je pristajao gotovo na sve. Nijedan poklon nisam nazvala cijenom oprosta, ali sam dopuštala da vjeruje da mu se približavam svaki put kad zahvalim. Moja povrijeđenost bila je stvarna. Ono što sam radila s njom bilo je nešto drugo, iako sam se trudila ne praviti tu razliku.
Zaustavila me ponuda da kupimo manji stan u kojem bismo počeli ispočetka. Petar je već odvojio novac i želio da zajedno odaberemo kraj. Sjedila sam pred njim i shvatila da bi prihvatanje zahtijevalo mnogo veću laž od osmijeha nad kaputom. Pitala sam se koliko daleko namjeravam pustiti čovjeka da gradi nešto u čemu sam se unaprijed odlučila ne nastaniti.
Rekla sam da ne želim ostati. Petar je prvo pomislio da se ponovo naljutio stari bol. Onda sam priznala da sam to znala i dok sam prihvatala njegove pokušaje da me zadrži. Bio je bijesan. Nisam mu dopustila da time izbriše svoju prevaru, ali nisam ni njegovom prevarom pokušala izbrisati vlastitu odluku da ga zavodim lažnim pomirenjem. Dvije ružne istine ostale su za istim stolom.
Razdvojili smo zajedničke stvari sporije nego što sam zamišljala. Za kaput smo se čak posvađali, ne zbog njegove cijene nego svega što smo mu oboje pripisali. Na kraju sam ga ostavila. Iz novog stana izašla sam jednog hladnog jutra u staroj jakni i prvi put nisam osjetila potrebu da svoje nezadovoljstvo pretvorim u nešto što će neko drugi morati kupiti. Bol je ostala, ali je barem ponovo imala svoje pravo ime.