Zoran je kupio dvije karte za izložbu, iako nije imao koga pozvati. Prodavačica je pitala želi li jednu, ali njemu je bilo neugodno ispravljati se. Kod kuće ih je položio kraj zdjele s jabukama. Tog popodneva, iz sasvim obične dosade, počeo je razmišljati o Emi.

Poznavali su se iz studentskog planinarskog društva. Jednog ljeta ostali su sami kraj rijeke dok su ostali pravili roštilj. Ona ga je pitala vjeruje li da se čovjek može zaljubiti u prijatelja. On je, uplašen vlastitim odgovorom, počeo govoriti o tome kako prijateljstva treba čuvati. Ema se kasnije udala za drugog.

Trideset godina nosio je taj razgovor kao dokaz da je njegova prava sreća prošla pored njega. U međuvremenu je imao brak, razvod i posao koji je volio. Ipak, svaku usamljeniju večer mogao je pretvoriti u nastavak one šetnje. Ema se u njegovim mislima nikada nije promijenila.

Pronašao ju je preko zajedničke prijateljice. Radila je u cvjećari i pristala da popiju kafu poslije smjene. Kada je došla, imala je zemlju ispod nokta i smijala se zbog pokvarene kase. Zoran je odjednom shvatio da nije pripremio nijedno pitanje o njenom stvarnom životu.

Ipak je postavio ono staro. Ema ga je pažljivo saslušala. Rekla je da joj se tada sviđao, da je čak čekala da je pozove na večeru. On je osjetio kako mu se u grudima podiže poznata, gotovo ugodna tuga. "Znači, sve smo propustili", izgovorio je.

"Nismo sve", odgovorila je. Imala je dobar brak koji je završio mirno, putovanja kojih se rado sjećala i godine koje ne bi zamijenila zamišljenom verzijom mladosti. Rekla je da bi vjerovatno prihvatila večeru, ali niko ne zna kakvi bi njih dvoje bili poslije. Nije željela postati opravdanje za njegovu nesreću.

Zoran se postidio, ne zato što je pitao, nego što ju je godinama čuvao u ulozi koja nije dopuštala da živi. Ispričao se i pitao kako je otvorila cvjećaru. Razgovor se promijenio. Pričala je o prvom neispravnom hladnjaku, o svom tvrdoglavom partneru u poslu i o zadovoljstvu kad napokon naučiš odbiti lošu narudžbu.

Pred rastanak je spomenuo dvije karte. "Je li ovo poziv iz sadašnjosti?", pitala je. Rekao je da jeste. Na izložbu su došli odvojeno, upoznali se ponovo pred loše osvijetljenom slikom i kasnije otišli jesti supu. Kad se vratio kući, Zoran nije razmišljao šta je moglo biti. Sjetio se kako je Ema odložila kašiku da mu nešto ispriča do kraja.