Zora je uvijek kasnila pet minuta, a Milan bi pokrenuo njen sat čim bi je ugledao na ulazu u park. "Kazna za nepripremljenog protivnika", govorio je. Ona bi spustila torbu, pomjerila pješaka i uzela mu figuru prije nego što stigne dovršiti kafu. Igrali su sedam godina, utorkom i četvrtkom, osim kad bi padala kiša ili jedno čuvalo unuke.
Nijedno više nije imalo supružnika. O tome su znali činjenice, ali ne i svakodnevne detalje. Milan nije znao da Zora spava uz uključen radio. Ona nije znala da on subotom kuha previše supe pa polovinu zamrzne u posudama bez poklopca. Poznavali su otvaranja, tvrdoglavost i način na koji se oboje pretvaraju da im poraz nije pokvario dan.
Poziv na večeru došao je poslije njenog najgoreg poteza tog ljeta. Milan je umjesto uzimanja dame pitao voli li ribu. Zora je pomislila da pokušava skrenuti pažnju i rekla da ne prihvata pregovore usred partije. Kada je ponovio pitanje, zacrvenjela se toliko da je on ponudio da ipak uzme damu. Pristala je na večeru, uz uslov da ne razgovaraju o šahu.
U restoranu nisu znali odakle početi. Milan je pitao za njenu operaciju prije pet godina. Zora je odgovarala kao na pregledu. Ona je njega pitala za penziju. Konobar je tri puta dolazio prije nego što su naručili. Potom je Milan ispričao kako je kao mladić pokušao svirati harmoniku, ali je komšija kupio instrument od njega da bi mogao spavati. Zora se zagrcnula vodom od smijeha.
Večer je bila lijepa dok nije predložio da je ubuduće vozi u nabavku. Zora je čula najavu tuđeg upravljanja njenim životom. Rekla je da još može sama nositi krompir. Milan se uvrijedio jer je mislio da nudi pažnju. Rastali su se ispred restorana previše pristojno. U utorak je ona došla tačno, a on nije pokrenuo sat. Cijelu partiju završili su bez jedne šale.
Kod kuće je Zora razmišljala kako bi potez izgledao iz protivnikove perspektive, navika koju je na tabli odavno naučila. Sljedeći put donijela je dvije kafe. Rekla je da želi da je pita treba li joj prijevoz, a ne da pretpostavi. Milan je rekao da želi smjeti ponuditi nešto bez osjećaja da joj oduzima samostalnost. Razgovor je trajao duže od njihove uobičajene partije.
Na drugu večeru išli su tramvajem. Zora je kupila karte, Milan rezervisao sto. U povratku su sjeli na klupu u praznom parku. Nije bilo figura ni sata. Zora mu je uzela ruku i rekla da će ovaj potez ipak prva odigrati. Milan nije odgovorio dosjetkom. Ostao je sjediti uz nju dok se svjetlo u kiosku nije ugasilo.