Maja je željela izbaciti posljednja dva reda. Sjedišta su škripala, presvlake bile izgorjele od cigareta, a kroz plafon iznad njih nekada je ulazila kiša. Kino Traka trebalo je ponovo otvoriti nakon jedanaest godina. Njen posao bio je pronaći program i publiku. Adisov posao bio je osposobiti projektor, ali se ponašao kao da je svaka stolica njegov rođak.
"Tu su se ljudi zaljubljivali", rekao je. Maja je odgovorila da su se vjerovatno zaljubljivali i u redu za toalet, pa ga ipak treba popraviti. Ostali volonteri su se nasmijali. Adis nije. Imao je pedeset godina i ovdje proveo gotovo cijeli radni vijek prije zatvaranja. Maja, osam godina mlađa, pamtila je kino uglavnom po otkazanim predstavama i studenskim izlascima koji nisu uspjeli.
Jedne subote pronašla ga je kako sam iznosi sjedišta iz posljednjeg reda. Nije ih bacao, nego rastavljao i označavao dijelove. Rekao je da je našao majstora koji će presvući šest komada po cijeni materijala. Maja je priznala da ih budžet može podnijeti ako budu sigurni za korištenje. Sjela je na jedno i slušala kako je Adis prvi put puštao film bez nadzora starijeg operatera.
Dok su čistili kabinu, pronašli su kartonsku kutiju s neuručenim pismima gledalaca. Među njima je bilo Majino. Kao devetnaestogodišnjakinja pisala je molbu da prikažu film koji je voljela njena majka. Majka je tada bila bolesna i nije mogla putovati. Odgovor nikada nije stigao. Adis je pročitao datum i tiho rekao da je radio te sedmice. Kutija je završila iza police prije nego što ju je otvorio.
Nije tražila izvinjenje za cijelu mladost. Ipak, zaboljelo ju je njegovo uvjerenje da su svi imali sretno kino. Adis je sjeo na pod pored kutije i prvi put prestao pričati o zlatnim vremenima. Pitao je naziv filma. Maja mu ga je rekla, a zatim dodala da ga ne stavlja na otvaranje iz sažaljenja. Željela je da program izaberu zajedno, za ljude koji dolaze sada.
Otvorili su dokumentarcem o riječnim gradovima. Sala nije bila puna, ali posljednjih šest sjedišta bilo je zauzeto. Nakon projekcije Maja je zatekla Adisa pred blagajnom s dvije karte za narednu sedmicu. Film iz njenog pisma bio je dostupan kroz malu distributersku kuću. Nabavio ga je uz redovan ugovor i pitao želi li ga gledati s njim nakon javne projekcije.
Došla je. Nisu sjedili u posljednjem redu, nego blizu sredine, gdje je zvuk bio najbolji. Adis joj nije objašnjavao kada treba da se rastuži. Na kraju je ostala dok se svjetla nisu sasvim upalila, držeći njegovu ruku na zajedničkom naslonu. Kino još nije zarađivalo dovoljno za zimu. Sutradan su o tome razgovarali uz kafu, kao o problemu koji sada imaju zajedno.